40 je najtužnijih dana od smrti mog voljenog brata
MILANA pok. Vasilija ĐUKANOVIĆA
Brate, ovakav ishod nisam očekivala, a desio se.
Ti si se odmorio od boli, a mene si ostavio bol, tugu i vječitu patnju. Ne boli samo ta okrutna smrt, već i sve ono što dolazi nakon toga. Boli praznina koja nikada neće biti popunjena, boli pomisao jesam li još nešto mogla uraditi za tebe?
Bole tvoje riječi oproštaja i iskrenosti koje si želio da znam. Bole suze, bole uspomene na voljenog brata koji je činio sve za svoju sestru i njenu porodicu. Boli to što znam da više nikada nećemo biti zajedno, boli to što će svuda da mi fali, i što će uvijek biti taj koji će mi nedostajati.
Kao što sam te uvijek poštovala, ispoštovala sam i tvoju poslednju želju da budeš sahranjen u krugu moje porodice, kao i sadržaju čitulje. Za ponos si mi ostavio tvoje časno, čestito i pošteno ime.
Ovim putem želim se zahvaliti KCCG-urgentnom bloku na pomoći i razumijevanju.
Posebnu zahvalnost dugujem gast. dr Ireni Radoman koja je sve činila da mom bratu pomogne. Hvala medicinskoj sestri Snežani Pajović, koja je u mojim najtežim momentima bila uz mene.
Hvala svima onima koji su putem čitulja, telegrama, poruka i telefonskih poziva uputili izraze saučešća.
Doživotno ranjena, nastojaću da se dostojanstveno nosim sa svojim bolom, tvoja sestra SENKA - DUDA SAVOVIĆ sa porodicom
