Nebojša, naša nado izgubljena, tako se mi činimo hrabrim i sve razabiramo da se to nije desilo, da si nam se sakrio, kao one nesrećne noći tvojemu stricu. Ali ne, nijesi nam se sakrio, mi smo te izgubili. Za vječnost. Zar Neško nijesi pomislio, kako ćemo i da li možemo naći utjehu?
Ne tražimo odgovor od tebe, znamo ga - utjehe nema, dok budemo živi. Neško, žestoko si sve nas ucvijelio, a neki prirodni i životni vijek, jednako tome, nemilosrdno preskočio. Hitao si neđe, a?
A đe sine naš mili? U nepovrat, u bezizlaz, u tugu, jad i čemer. Zašto? Nebojša, ako si izabrao bolje mjesto za život, nadamo se tvojemu Vaskrsnuću, pa naše riječi da ćemo uspomenu na tebe vječno čuvati, neka budu naša utjeha, koju ne možemo naći.
U neđelju, 6. oktobra u 10 sati, porodica će posjetiti tvoju vječnu kuću na Radomiru, koju smo ti opremili mramorom.
TVOJI NAJMILIJI