RUŽA KORAĆ

Sa nekim tugama se srodiš i ne želiš da ih preboliš.. Prigrliš ih, kroz vrijeme zavoliš... A nisam vjerovala da može tako... Postanu ti neophodne, životne. Osmisle ti dane, zažive tvojim bićem. Počnu sa tobom da traju i trenutak kad ih napipaš iznova te umiri spokojem. Nije to tuga koja se oroči danom kad smakneš sa sebe crninu. Niti je to ona tuga što je zovu žalost...Drugačije ona boli. Uvuče se u čovjeka i pritaji tišinom. Zaživi tvojim dahom, prokrvi ti vene, privije se uz tijelo, obuzme dušu, usadi dubinom u biće. Bez nje to više ne bi bio ti, a sa njom si postao cio. Samo je rasporediš da izdržiš. Razvučeš je po danima. Navikneš da su tu i pritajiš ih sa hiljadu usputnih sreća da bi živio i preživio život. Oblažeš je osmjehom, hraniš pjesmama, dotičeš sjećanjima...

Još uvijek čekam da se oglasiš iznenadnim daškom vjetra. Da te još jednom udahnem duboko i da ispuniš prazninu što je zovu nedostajanje.
Bolno mi fali mali dodir, tek da ti prepoznam toplinu...

Srećan rođendan dušo moja...
Tamo negde visoko, oduvaj sve svećice.
Voli te tvoja sestra svakim udahom pluća, svakim otkucajem srca... Dok me ima.

SPOMENKA

Usnuloj duši mojoj

RUŽA KORAĆ

Ne postoji rok nedostajanju u kome bi isteklo. Niti se mogu sabrati dani u kojima će oni stati.

Razlije se po svim pukotinama bolom naprslog bića. Poremeti orijentir da ne znaš na koju bi stranu da pustiš korak. Pritisne te nesnalaženjem i izmakne vidike.

Čekala sam da mi pošalješ znak. Da me podsjetiš da i kada nisi, da si opet tu... Možda je zrak sunca što se probio kroz oblak. Možda udah, dok dišem za obje...

Bože, prospi s neba jednu veliku svetu riječ, ljudima još nepoznatu, razastri je svuda oko nje,
samo joj tako mogu reći sve... nedostaješ mi... kosmički nedostaješ...

Voli te sestra SPOMENKA

Dobro moje,

RUŽA KORAĆ

Još uvijek čekam da se oglasiš iznenadnim daškom vjetra. Da te još jednom udahnem duboko i da ispuniš prazninu što je zovu nedostajanje. Umjesto da zakoračiš u još jedan krug oko Sunca, odlučila si da odeš ka zvijezdama. Pola mene odnijela si sa sobom zauvijek... Pola sebe, na onaj dan kada smo se rastajale, predala si mi zauvijek. Onako, sestrinski, po pravdi kojom može da se podnese ono poslije. Sad zajedno gledamo sve što mi oko vidi. Zajedno se radujemo svemu što nekada nismo stigle i čekamo onaj ponovni susret kada ćemo da vratimo jedna drugoj, ono što je svaka sebi, na rastanku prigrabila.

Više ništa nije isto. Izmijenila si boju neba. Zaškripala si disanje. Naučih da te branim tugom. Sada te tugom volim još malo više i preko onog što sam znala, a mislila sam da više ne može.

Voli te sestra...

SPOMENKA

RUŽA KORAĆ

Ti...Ti si posebna moja priča.
Pretvorih se u prah i šapat od kada se to dogodilo.
Pokušavam da usporim tanju kazaljku, da iščitam one minute za koje nam niko nije rekao, kako se naučiti na nedostajanje.
Bez zagrljaja i poljupca odvojih se od tebe. Nisam te se dovoljno navoljela. Dlanovi mi stoje ispruženi, daj mi ruke da ti prste zagrijem, dok se u milion svitaca raspeš.
Procjep u mislima i bol što je u glavi, noći slijepljene po ivicama svemira, nikako da se isplaču.
Oprosti mi što sam te izgubila.
Bez tebe ne mogu da nađem početak...
Čuvaj mi je nebo...

Voli te sestra SPOMENKA sa porodicom

RUŽA KORAĆ

Dušo moja,
tražim put do riječi, ali ta koju bih rekla neizreciva je. Bogatija, toplija, jača, dublja, smisaonija od svih koje znam reći. Blijede su sve riječi i u ovoj pjesmi Tebi, odgovarajuće nema. Ključ je u srcu, sa ljubavlju nemjerljivom, bezvremenom, bezgraničnom. Bogate si mi darove dala, pa mogu živjeti i duže nego što je ljudski vijek.
Kako voljeti, a ne očekivati zauzvrat ništa, kako blagosloviti kada daruješ, kako praštati, kako razumjeti...
Više Ti nijesam potrebna, a Ti meni jesi i bićeš uvijek. Nosim otisak Tvog srca u srcu mom.
Ovo je samo dio pisma upućenog Tebi, koje se ne završava tačkom, nego se nastavlja bezglasnom molitvenom ljubavlju sestre prema sestri.

Voli te tvoja SPOMENKA