Navršava se godina dana otkako nas je napustio naš najvoljeniji deda – naš anđeo čuvar, naš oslonac, naše srce.

SLAVIŠA ŽOLJA

Nedostaješ nam svakog trena, deda. Tvoj zagrljaj, topli pogled, tvoje priče koje su nam grijale dušu – sve to sada čuvamo kao najdragocjenije blago u našim srcima. Bio si naš oslonac, nježan i snažan u isto vrijeme. Uz tebe smo se osjećali voljeno, sigurno, posebno. Sa tobom je i najobičniji trenutak bio čarolija. Sjećaš li se kako si nas zvao “dedini pilići”? I mi se sjećamo… sjećamo se svega. Naučio si nas da budemo dobri, da volimo iskreno i da se nikada ne odričemo svojih snova. I dok god koračamo ovim svijetom, nosićemo te sa sobom, u mislima, u pričama, u pjesmama koje si volio.

Deda, volimo te svim srcem – danas, sjutra i zauvijek. Ni vrijeme, ni daljina ne mogu umanjiti bol i čežnju za tobom.

Unučad: LUNA, MONA, NIKA i MATEJ

Dušo moja, godinu dana bez tebe. A meni i dalje djeluje nestvarno. Kao da si samo izašao na trenutak. I svakog dana čekam da se vratiš…

SLAVIŠA ŽOLJA

Bez tebe je sve tiše. Sve praznije...
Nema ruke koja me zagrli kad me svijet zaboli.
Nema pogleda u kojem sam znala da sam voljena, čuvana, posebna. Zajedno smo prošli sve. Dobro, teško, radosti, brige – ali uvijek zajedno. Bio si moj oslonac, moj mir, moj dom. I to nisi prestao da budeš - ni sad. Samo te više ne mogu vidjeti. A toliko bih... Samo da ti još jednom kažem koliko te volim. Koliko mi nedostaješ. Naša djeca, naši unuci – tvoj ponos. Gledam ih i vidim te. I u svakom njihovom osmijehu, u svakom koraku, ti si tu.
I znam da si ponosan. I da nas gledaš.
I da nas čuvaš.

Dušo moja, voljeću te dok dišem. I kad me više ne bude – znaćeš. Jer takva ljubav ne nestaje. Ne može. NIKADA!

Tvoja. Zauvijek.
Supruga JADRANKA ŽOLJA

Navršava se godina dana nevjerice, bola i tuge otkako nas je napustio moj voljeni tast...

SLAVIŠA ŽOLJA

Prošla je godina otkako si otišao, a meni se i dalje čini kao da si tu. U riječima koje si govorio, u savjetima koje si nesebično dijelio, u načinu na koji si gledao svijet – dostojanstveno, mirno, pošteno. Tvoja riječ je imala težinu, a tvoje prisustvo unosilo je mir. Kako vrijeme prolazi, sve više žalim za propuštenim trenucima i vremenom koje nismo stigli zajedno podijeliti. Obećavam ti – čuvaću tvoju mezimicu, onako kako bi ti, i biću oslonac tvojim ponosnim unukama. Neka ti je vječni mir. Zaslužio si ga, kao i svako sjećanje koje s ljubavlju i tugom nosimo za tobom.

Tvoj zet MARKO BOŠKOVIĆ

Kralju moj, godina prolazi, a ja još uvijek čekam da se pojaviš. Da kažeš ono tvoje – kratko, jasno, pravo u srce.

SLAVIŠA ŽOLJA

Bio si stijena. Učio si me bez mnogo objašnjenja – primjerom, postupcima, držanjem. I zbog toga ti hvala. Fališ mi, iako to ne kažem često. Nosim to u sebi, ti znaš. Fališ mi u sitnicama, u ćutanju koje je govorilo više od hiljadu riječi. U tvojoj snazi koja je bila mirna, a ogromna. U očima koje su znale sve, ali nisu osuđivale. Zahvalan sam ti za sve što si mi dao – ali najviše za putokaz kakav treba da budem: suprug, otac, čovjek. Snaha i tvoj unuk te nose u srcu, a ja im svakog dana pokušavam dati ono što si ti davao meni.

Ne brini, kralju. Držimo se. Čuvamo jedno drugo. I tebe - u svemu što radimo i u šta vjerujemo.
Neka ti je vječni mir.
Sin BOJAN, snaha KRISTINA i unuk MATEJ ŽOLJA

Tajo moj, godina otkako te nema, a bol se ne stišava…

SLAVIŠA ŽOLJA

Nema dana u kom ne osjetim kako mi fališ - tvoj glas, osmijeh, zagrljaj. Učim da funkcionišem bez tebe, ali ne i da živim istinski. Jer, kako se živi bez dijela duše? Bio si moj oslonac, zaštitnik, moje utočište. Bio si mir u haosu, snaga kad padam, pogled koji kaže ,,tu sam” i kad ništa ne kažeš. Bila sam tvoja mezimica, a ti moj SVIJET. I sad, kad te nema, osjećam se izgubljeno, kao dijete koje je ostalo bez ruke koja ga vodi. Zauvijek ću te voljeti. Zauvijek ću pričati tvojim unukama o tebi. Tražiti u njima tvoj pogled, osmijeh i dobrotu. Čuvaću ih, tata. I sebe, jer znam da bi to htio.

Neka ti je vječni mir, moj dobri, voljeni tajo…
Tvoja mezimica, tvoja ponosna ćerka ADRIANA ŽOLJA BOŠKOVIĆ

U ponedjeljak, 28. oktobra navršava se šest najbolnijih mjeseci od ranog odlaska moje najveċe i jedine ljubavi

ŽOLJA SLAVIŠE

(1966-2024)

Svi znaju o našoj velikoj ljubavi, toplim riječima i nježnom dodiru. Svi znaju kako se smijemo zajedno, kako u svemu tražimo radost. Svi znaju da si ti moje sve, moj oslonac, snaga i moja sreća. Al’ šta znaju oni o tuzi mojoj, kada me osami svaka uspomena? Ne razumije niko kako nedostaješ, kako je srce ispunjeno bolom. Koliko sam te voljela, sada te nemam, a svaki mi osmijeh tugu krije. Ostaćeš zauvijek moja duša, U mom si srcu svjetlost koja sja.
Svijete moj, voli te najviše Cika tvoja.❤️

SUPRUGA JADRANKA ŽOLJA

Dragi oče, deda i svekre, šest je dugih mjeseci otkako te nema…

SLAVIŠA ŽOLJA

Bio si moja stjenovita podrška, prijatelj i učitelj kad je život težak. Sad, ja k’o otac, nosim tu ljubav i prenosim mudrost na sina svoga. Tamo daleko, unuk svijeću pali, a srce mu čuva blistave uspomene. Tvoja snaha, u trenucima tuge tvoje tople riječi i savjete čuje. Na temelju tvojih riječi gradimo put, i ljubav nas spaja uprkos daljini.
Oče, obećavam majku ću čuvati, i s ponosom tvoje prezime nositi.

Sin BOJAN, unuk MATEJ i snaha KRISTINA

28.10.2024. godine navršava se šest mjeseci od preranog odlaska našeg oca, dede i tasta

SLAVIŠE ŽOLJA

TAJO MOJ, bio si svjetlost u mom danu, oslonac u svemu, davao mi snagu. U očima ti kćerke suza blista, svaka kap je uspomena najljepša. Sjećamo se priča, smijeha i radosti; Ime ti šapuće tvoja mezimica, unuke te traže, sa nadom u očima, zet u srcu čuva tvoje mudre riječi.
Hvala ti, oče, za svaki trenutak, za ljubav koja ne poznaje granice. Obećavam, neću posustati, kroz život tvoja snaga će me voditi!

Kćerka ADRIANA, unuke LUNA, MONA i NIKA, zet MARKO BOŠKOVIĆ