Četrdeset dana je od smrti našeg dragog
IGORA TOMANOVIĆA
Rano moja iz maldosti, tugo vječna srca moga.
Mlađi brate čežnjo moja otišao si bez pozdrava.
Dogovor ovo nije moj i tvoj nikad bio
zajedno smo planirali al život nas razdvojio.
Tebe gore među zvijezde da uljepšaš njihov put,
a mene ostavi ovdje da ti vječno budem ljut.
Obećaj mi moja sliko, sresćemo se nekad
gore da nastavimo đe smo stali naše lude razgovore.
,,Vidiš li rane moje, dok pričam sa tvojim likom.
Vidiš li suze moje, dok plačem nad tvojom slikom?
Vidiš li moje snove dok te sanjam?
Vidiš li kako me ubijaju tvoja ćutanja?
Čuješ li krik mog bola, dok jeca brat tvoj?
Čuješ li me brate mili moj, jer sa tobom je otišo i život moj?“
Počivaj u miru Gile brate, vječna rano moja.
Od brata NIKOLE ĐURĐIĆA
