Bila si izvor svjetlosti koja će nas uvijek pratiti…

SANJA DRAGAŠ PETROVIĆ

Četrdeset dana je prošlo, a još uvijek ne umijemo da kažemo da te nema. Kao da čekamo da se pojaviš, da čujemo tvoj glas i da sve ovo ipak bude samo ružan san.
Otišla si i ako niko nije bio spreman da te pusti.
Ostalo je toliko toga što ti nismo rekli, toliko zagrljaja koje nismo stigli da ti damo i toliko dana koje smo zamišljali sa tobom.
Mislili smo ima vremena…
Najviše boli to što nismo znali da je posljednji susret zaista posljednji. Da smo znali, ostali bismo još malo. I ne bismo dozvolili da posljednje „zbogom“ ostane neizgovoreno.
Bila si posebna, ne zato što si naša, već zato što si bila jedna od rijetkih osoba, skromna, jednostavna, iskrena i svoja. Danas nam ostaje ono što niko ne može uzeti, sve što smo sa tobom proživjeli i ljubav koja nije prestala tvojim odlaskom. Nedostaješ nam za sve što je prošlo, ali još više za sve što tek dolazi. Za dane koje ćemo dočekati, a u kojima će faliti jedno mjesto. Za vijesti koje ćemo imati kome da kažemo, a tebe neće biti. Za trenutke u kojima ćemo se nasmijati, pa se na tren sjetiti da bismo voljeli da si tu. Neke ljude ne možemo zadržati, koliko god ih voljeli. Ali neke ljude ne možemo ni izgubiti, koliko god vremena prošlo. Ti si jedna od njih.
Počivaj u miru, naša draga TETKA.
Volimo te. Nedostaješ nam. I nedostajaćeš nam dok god postojimo.

Tvoje RADICA i MILICA sa porodicama