Surova je stvarnost života koja broji već četrdeset dana od kada je moj dom zadesila tragedija.
MOJ MILJANE
Diko naša, ponosu moj. Dani neumitno teku, vrijeme ne staje, patnja i bol razdiru. Ne mogu shvatiti, a kamoli prihvatiti da mi se nećeš moći vratiti. Nema tih riječi pažnje i saosjećanja od tvojih i prijatelja naše porodice koje mogu pomoći u ovoj muci i nevolji, a da se očuva svijest.
Mikice, dušo moja, volim te i čuvam tvoja čeda, tvoje anđele Vakija i Inesitu do našeg vječnog zagrljaja.
TATA
