40 dana je od smrti mog oca
PERA SINANOVIĆA
Tata, koliko suza treba još da umije moje lice pa da mi te Bog vrati?
Jer ... šta su ove ruke ako ne mogu tebe da zagrle ?
Šta je ova kuća ako u njoj nema tebe da me dočeka?
Šta je utijeha kad je bol svakim danom sve veća?
Velikanu moj, jesam li ti ikad rekla s kojim ponosom sam uvijek odgovarala na pitanje: " čija si " ? Tvoja tata, mala djevojčica kojoj treba samo da me još jednom zagrliš, priviješ na grudi i kažeš: " Lile biće sve dobro, ne da tebe tvoj tata " .
U ovom filmu života ostala sam bez glavnog junaka mog djetinjstva, bez ruka koje su me podigle kad god bih pala i koje su najglasnije aplaudirale na svaki moj uspjeh .
Od tog 2. aprila kada si me ostavio nijemu od bola svaka tuga je upola veća, a sreća? Šta je bez tebe uopšte sreća?
Budi spokojan tata i čuvaj mi mamu, a ja ću slijediti tvoj put i živjeti tako da ti iz carstva nebeskog me gledaš i budeš ponosan na mene.
Voli te tvoje mezimče.
KĆERKA RATKA
