BOJAN
Živote sestrin,
Prođoše dvije godine bez tebe. A ja kao da sam juče trčala kroz onaj prokleti snijeg do majke iščekujući vijesti o tebi batice moj, i najgore dočekah.
I dalje mislim probudiću se, i bićemo opet zajedno, skromno srećni, na okupu, podizati našu djecu. Boliš me neopisivo. Pitam se često kako čovjek izdrži ovu tugu od koje se duša cijepa. Beskrajno mi nedostaješ. Hoću da te vidim, zagrlim, čujem, da se nasmijemo, da me poljubiš u čelo kao nekada, da osjetim tvoj zagrljaj, nijedan nije kao bratski znaš li to?
Budim se i liježem sa tobom u mislima i u srcu. Nadam se da to osjećaš. Da te suze i ljubav oživjeti mogu, bio bi živ batice moj. Patnjo moja doživotna. Rastu nam četiri musketara, a tvoja Maka, Marko i ja dajemo sve od sebe da budu srećna djeca. Ne možemo mi to kao ti, ti si bio rođeni veseljak, duša ti se smijala, djeca su bila najsrećnija u tvome prisustvu. Oči bi im zasijale čim se ti pojaviš. Ali nećemo te iznevjeriti.
Hvala ti na svemu ponosu sestrin!
Volim te do vječnosti i nazad.
Čuvaj nas. Neraskidivo.
Sestra TAMARA sa porodicom
