Danas, 07. jula 2018. godine, navršava se dvije godine od iznenadne smrti našeg dragog

DRAGANA Marijanovog ŠUKOVIĆA

1939 - 07.07.2016.

Prolaze godine, a mi nikako da se pomirimo sa istinom da si nas zauvijek napustio. Istina je teška, tuga i bol veliki, a riječi malo da opišemo koliko nam nedostaješ. Sudbina je bila jača od naših želja da uživaš sa nama u svom domu. I danas, kao i onoga dana ista tuga, bol i suze. Uvijek će nam nedostajati tvoja ljubav, toplina i sigurnost. Za sve što je bilo, za sve što će doći, nedostaješ nam vječno!

Tvoji: supruga Veselinka, sinovi Miloš i Milan, kćerke Mira i Milena, snaha Olja, unučad Miljana, Milica, Miloš i Maša.

Vec se navršava cetrdeset dana od smrti mog oca

ČEDOMIRA - ČEDA ČEJOVIĆA

21.07.1933. - 03.06.2018.

Dragi moj oce, Vrijeme nikad nece izbrisati moju neizmjernu ljubav, poštovanje i divljenje prema tebi. Dobro znam, da si bio uvijek stijena i oslonac za sve nas, znam da bi me sad prekorio da pricam o neizmjernoj tuzi i bolu zbog tvog odlaska. Zato zelim samo kratko da ti kazem : u ovom trenutku kada moja osjecanja prevazilaze moj razum, znaj da si za mene moj dragi tata, upravo ti - bio najveci covjek i moj najveci uzor. Moja podrska i moja bezgranicna ljubav. Postavio si jako visoku lestvicu za sve nas ... ali budi bezbrizan i spokojan, jer si nam preneo najvece ljudske vrijednosti i vrline. Do kraja si ostao gospodin, uprkos pre-teskoj i pre-okrutnoj bolesti. Dobro znas, da ces biti zauvijek u mojim mislima i u mom srcu. Imao sam veliku cast i veliko zadovoljstvo da mi budes i ucitelj i mentor i OTAC. Sjecanje na tebe, budi samo ponos i veliko postovanje. Pocivaj u miru moj dragi oce, zasluzio si da se odmoris, predahnes i odes na neko ljepse mjesto, daleko od ovog besmisla u kome si proveo svoj cijeli zivot. Beskrajno ti HVALA na svemu. Tvoj sin, Branko sa porodicom

MIODRAG ĆIRA JOŠANOVIĆ

17.05.1963. - 31.05.2017.

Da li bi znao moje ime, ako srela bih te na nebu? Da li bilo bi isto, kada videla bih te na nebu? Ja moram biti jaka i nastaviti dalje, jer znam da pripadam ovde, a ne na nebu. Da li bi me držao za ruku, kada bih te pratila na nebu? Da li bi mi pomogao da ustanem, ako bih te posetila na nebu? Naći ću način, da preguram iz noći u dan, jer ja znam da jednostavno ne mogu ostati kod tebe na nebu. Kod tebe je sigurno mir, i ja znam da više neće biti suza na nebu. Počivaj u miru, najdraži moj tata! Tvoja jedinica i mezimica Sonja