Navršava se pretužnih godinu dana od smrti mog brata

SAVE MIJATOVIĆA

Brate, boli praznina koju ništa ne ispunjava, bole neizrečene riječi, neproživljeni trenuci kojih je trebalo biti više.
Ovu tugu ublažava tvoj sin Nemanja, naše slike i uspomene.
Ponosna na tebe ostajem, po dobru pamtim i vječno u srcu čuvam.
Volim te.

sestra SNEŽANA

Prođe tužna godina od smrti brata, ujaka i šure

SAVE MIJATOVIĆA

Sestra bez brata je kao drvo u sred pustinje koje samo prkosi nemilosrdnim pješčanim olujama.
Mnogo bole naši neostvareni snovi.
Ujo, fale nam tvoja ljubav, pažnja, naši izleti, igre, vožnje...
Nosićemo te zauvijek u srcu.

Tvoji: SANJA, ANDRIJA, MATIJA i MILAN

Prođe godinu dana od prerane smrti mog sina

SAVE MIJATOVIĆA

Sine, život bez tebe je besmislen.
Roditeljske suze, ove najteže, zalivaju tvoju usnulu dušu, ali ne brišu tugu.
Bio si neko u koga smo se uvijek mogli pouzdati, naš ponos i snaga, posvećen suprug, nježan otac i brižan sin.
Nedostaješ porodici i svim ljudima koji su u ovom teškom vremenu dijelili tugu sa nama.
Utjeha nam je sjećanje na tvoj častan i pošten život.
Dok smo živi nosićemo te u srcu.

Tvoj neutješni otac TRIPKO

SAVA MIJATOVIĆ

Godinu dana smo bez tvog osmeha, tvog zagrljaja i poljupca.
Fališ nam da nas voliš kako niko drugi nikad neće moći.
Kad bi samo mogao da vidiš kako svakog dana on sve više liči na tebe i da samo jednom čuješ kako ti umiljato kaže TATA.
Ostaje mi da te tražim u njegovom pogledu i osmehu i da mu pričam o njegovom tati.
Volimo te do neba i nazad.

Tvoji: NEMANJA i DRAGANA

Godina dana od smrti moje voljene majke

MARTE (Dragović) MILOŠEVIĆ

Svaka majka sina čeka, Da joj dođe iz daleka
Samo moja mene ne, Jer ja više nemam je.
Zora rudi, dan se sprema, Kući dođem majke nema.
Kod kuće je pusto sve, jer ja više nemam je.
Nema više stare majke, Da radosna širi ruke,
Da zagrli Zorana svog, što je došao s puta dalekog.
Jedna je majka, druga ne postoji
I kad jednom umre, sunce za njom izlazi.
Samo bol u dušu nikad ne prolazi
Majko tuga ne odlazi.

Tvoj sin ZORAN