Navršava se šest mjeseci tužnih i pretužnih od kada nije sa nama naš voljeni
NEBOJŠA Velimirov VOJVODIĆ
Nebojša, za četrdeset dana od tvoje smrti, objavismo i ponadasmo se da ćeš vaskrsnuti sa mjesta koje si izabrao za bolji život. Evo, prođe i šest mjeseci od toga dana, a tvoji najmiliji su još uvijek u snoviđenju da ćeš se odnekud pojaviti.
Onako tiho, da nam ne poremetiš snove, da nam izmakneš da te ne pomilujemo po kosi, da ti ne damo riječi nade. Da ne stignemo da te pitamo, makar nešto... Ne, nijesi nam dao priliku ili bilo kakvu šansu da štogod razaberemo, da vidimo nešto, makar i kroz maglu, da se ponadamo, da sami sebe zavaramo na trenutak dugačak kao vječnost.
Nebojša, sine naš mili. Pa nijesmo ti to ime dali slučajno, pa da se spotakneš na prvu, drugu, svejedno na koju, prepreku u tvojemu životu. Baš suprotno tome. Da budeš hrabar i odvažan, da se ne bojiš ničega, a kamoli trenutnih slabosti, briga i bilo čega drugoga, a što ne zavređuje ni dan ovozemaljskog života.
Nebojša, tvoju vječnu kuću, koju si prerano izabrao za život, i u kojoj si vidio spasenje, gledamo s kućnoga praga kada smo na Radomiru. Do tvoje prerane smrti i odluke kako da završiš svoj život, koji je za sve tvoje najmilije značio nadanje, sva naša pitanja ostaju bez odgovora, iako si nagovještavao tragičan ishod. No, naše su snage bile malene i nejake da shvatimo o čemu se radi i šta bi moglo biti.
I tako, prolaze dani našega neprebola. Kažu da vrijeme liječi rane. Ne, tvoja rana koju si nam ostavio dok smo živi, ne može se izliječiti.
Nebojša, naša ljuta rano i neprebolu, počivaj u miru.
U subotu 1. marta u 10 sati, porodica će posjetiti tvoju vječnu kuću.
TVOJI NAJMILIJI
