Dana 30. septembra navršava se 4 godine od smrti nase voljene

MILANKE JAKIĆ

Mama naša,
Teško je staviti u riječi sve uspomene i trenutke, a imati svijest da te nema. A opet, nikad te jače nijesmo osjećali. Ponekad se pitamo – da li razum nadvladava osjećaje, ili osjećaji razum? Vrijeme prolazi, ali ti ne prolaziš s njim. Lik ti opstaje, ljubav opstaje, brižnost opstaje, nježnost opstaje… Kao da su se sve te tvoje osobine nakalemile na našim srcima, pa sada dijelimo i postojimo – mi sa sobom, mi s našom djecom, mi s drugima. Jedino tako rastemo. Često zbijamo šale prisjećajući se uspomena s tobom. Bilo je lijepo. Čak i ona najteža vremena sada djeluju lakše – jer si ti bila u njima prisutna. Sve češće osjetimo toplinu oko srca, bez straha od bola. A bol je tu. Mora biti. Valjda je to smisao postojanja – rađamo se znajući da ćemo umrijeti, ali ne znamo da li ćemo biti upamćeni. A ti jesi. Baš onako kako bi voljela. Kroz zube i ponos, kroz suze i osmijehe, kroz sreću i tugu, kroz brigu i brižnost – govorimo da te nema, a zapravo si tu. Sve prisutnija. Mislili smo da nećemo moći iskoračiti. Mislili smo da nećemo uspjeti. Ali tvoja vjera u nas je bila jača. Ona nas je nosila, gurala i oplemenila. Imamo dva nova člana – jedno s tvojim imenom i bradom, a drugo kao da je stiglo direktno iz tvojih želja i maštanja. Ti bi imala pune ruke posla oko razmazivanja. Hvala ti za sve trenutke – nezaboravne, oblikujuće, nježne, tvoje. Hvala što si nas napravila ljudima kakvi smo danas.

Uvijek i zauvijek – tvoji MIŠKO, IVANA, MILOŠ i BOJANA sa porodicama