Tri godine od smrti naše drage

ZAGORKE Radovana DOBRKOVIĆ

rođena Petranović

Praznina je velika, a naša ljubav i sjećanje vječno.

TVOJA PORODICA

Dragom tati,

IVANU (Vanji) JOVANOVIĆ

Iako vrijeme leti, moje bez tebe ne odmiče tako brzo.
Bio si moj najveći oslonac i moja podrška u svemu.
Zahvaljujući tebi sam odrasla uz vjerovanje da sve možemo samo ako dovoljno želimo, i to ja sada prenosim na tvoje unuke.
Vječiti boem, vječiti borac, srca velikog za sve ljude koje je poznavao.
I dalje se nadamo da je greška a znamo da nije, i dalje ću čekati tvoj poziv za svoj rođendan, tacno u minuti kada ste me dobili, jer to nam je tradicija bila, a one dobre ne mijenjamo, tata.

Nikada ti neću reći zbogom, pogled ti je nebo plav, još me voli stari lav, tvoja ćerka DARA

Godinu dana se navršava danas, od kako te tata nema

IVANE-VANJA JOVANOVIĆ

Sjećaš li se, tate ne umiru? Oni uvijek ostaju kraj kćeri! Čini mi se dušu mi razdiru uspomene, neljudi i zvjeri.
Sjećaš li se kad si obećao - kraja nema jer sve je početak? Riječ si mi, oče, tada dao, subota je tek kad prođe petak.

Nema više iskrenoga smiješka što će skriti hiljade problema, sve se nadam, ali nije greška - tate ne umiru, ali moga nema.

Ćerka DARA sa porodicom

Danas se navršava godinu dana, od smrti našeg voljenog oca, djeda, tasta, brata, ujaka

IVANA-VANJE JOVANOVIĆA

Naše žizni proljeće je kratko, znojno ljeto za njime sljeduje, smutna jesen i ledena zima; dan za danom vjenčaje se tokom, svaki našom ponaosob mukom: nema dana koji mi želimo, nit’ blaženstva za kojim čeznemo.
Ko će vjetar ludi zauzdati? ko l’ pučini zabranit kipjeti? ko l’ granicu želji naznačiti? U čojka je jedan hram vozdvignut, zla obitelj tuge i žalosti; svaki smrtni na zemlji rođeni ovom mračnom obitelju vlada pod koje se svodom otrovnijem mučenija vremena gnjijezde.
Ovo grko nasljedije ljudsko čovjek čojku, čovjek sebi dava, najsretnji ga iz ništa stvaraju radi smrtne tužne armonije.

TVOJA PORODICA