Poslednje sačuvane čitulje
PREDAJTE ČITULJE DIREKTNO U POSLOVNICI UMRLI.ME

Crnogorskih serdara bb, zgrada Ljubović Hill Homes, Podgorica
ponedjeljak - subota
7:00 - 21:00
prethodni period

Mojoj majki

SLAVKA VUJOVIĆ PEJOVIĆ
SLAVKI

Draga majko, tvoj iznenadni odlazak ostavio je neizbrisivu ranu u našim srcima. Prošlo je četrdeset dana otkako te nema, a bol koju osjećamo i dalje je jednako snažna kao prvoga dana.
Dani prolaze, ali praznina koju si ostavila postaje sve dublja. Vjerujemo da si sada na ljepšem mjestu, mjestu bez bola, gdje vlada mir i vječna svjetlost. Vjerujemo i da nas čuvaš i paziš, kao što si to uvijek činila na ovome svijetu.
Nedostaješ svojoj djeci, unucima, a i tvoje najmlađe praunuke spominju te i traže babu Slajku.
Postoji ljubav koju ni smrt ne može prekinuti.
Ta ljubav nam daje snagu da idemo dalje.

Tvoja ćerka ANA sa porodicom,
s ljubavlju i vječnom zahvalnošću

poslato: 23.08.2025.

Prođe četrdeset tužnih dana od kada u Božjem miru počiva naša voljena

VESNA MARKOVIĆ
VESNA

Za nas, svijet je utihnuo onog dana kada si otišla, a mi smo ostali u tišini koja neprestano izgovara tvoje ime. Ti si bila naš mir, naš osmijeh, naš dom.

Veko moja, hodam dalje sa tobom u mislima, jer bez tebe nijedan korak nije isti. U tvom osmijehu sam nalazio snagu, u tvom glasu sigurnost, u tvojoj ljubavi utočište koje ništa ne može da zamijeni.

Mama, živiš u svakom našem otkucaju srca, u svakom dahu i svakoj molitvi. Nisi samo u sjećanju, ti si u nama, u svemu što jesmo i što ćemo ikada biti. Kao što si nam rekla, u najvećoj boli pogledamo u nebo, jer znamo da tamo postoji tvoje svjetlo.

Volimo te zauvijek.

Tvoj suprug DEJAN, sin VLADIMIR, ćerke KRISTINA i VALENTINA

poslato: 23.08.2025.

Žarko Pajović
ŽARKO PAJOVIĆ

Ej tata,
nikad nije prošlo ovoliko vremena da te ne vidim, da te ne zagrlim, da te ne maltretiram. Nedostaješ mi. Ovih mjesec dana bez tebe mi je stvarno teško palo i ne želim ni da pomislim da će ovako da mi izgleda ostatak života. Vidiš kako nisam rekla da zamislim nego da pomislim…
Kažu da vrijeme liječi sve, al meni je samo još gore kako vrijeme prolazi. Shvatam da te stvarno nema i da stvarno nećeš da se vratiš kući. Da znaš da te svakako čekam.

Čekam da uđeš kroz vrata s treninga i da te ja zagrlim, da mi kažeš da si znojav pa da te zagrlim još jače. Čekam da zajedno nerviramo majku, da me poljubiš dok se pravim da spavam, da se inatimo jedno drugom, da se mazimo, da mi tvoj stomak bude džak da udaranje, da me udariš kacigom dok se vozimo na motor, pa ja tebe, pa ti mene, pa ja tebe…, da me voziš do škole svako jutro dva sata prije tvog posla da ne bih išla busom, da me masiraš, da mi ispunjavaš svaku želju, da me učiš svemu što znam...
Čekam da mi opet budeš tata. Nisi svjestan šta bih sve dala samo da mi opet držiš još jedan onaj dosadni govor za koji bih prije 40 dana sve dala samo da se završi i da ga ne slušam.

Volim te tata❤️

Tvoja kćerka SARA

poslato: 23.08.2025.

Loading new posts...
No more posts
Send this to a friend