BRANKO DURUTOVIĆ
Osmijehu moj,
tek sada vidim koliko je nebo zapravo lijepo, otkako si ti tamo.
Pogledam
gore i pomislim da si negdje iza tog plavetnila, na mjestu na kojem više nema
bola.
Sve me podsjeća na tebe, kao da mi zivot šapuće da tvoje prisustvo nije
nestalo, već samo promijenilo mjesto.
Moj Lav te je pronašao u ptičici. Kad god je ugleda, kaže: „To je moj đed.“
Žao mi je što je Dijana premala da te zapamti, ali pričaćemo joj o tebi, da zna
koliko si bio poseban i koliko si je volio.
Danju nekako preguram, ali noću je najteže.
Kada sve oko mene utihne, tada
najviše osjetim koliko mi nedostaješ i koliko boli.
Kažu da vrijeme liječi rane. Nijesam sigurna. Ja samo učim da živim sa
prazninom. Znam da ćeš zauvijek biti dio mene. I niko nikada neće pričati o
meni onako kako si ti znao, sa toliko ljubavi, ponosa i vjere u mene.
Tvoju ljubav i dobrotu zauvijek ćemo nositi u srcu.
Ćerka BOJANA, zet DEJAN i unučad LAV i DIJANA
