STRAHINJA VUČETIĆ
Dragi naš sine, četvrta godina danas otkad si otišao u vječnost. Jedna beba živi u maminom stomaku, hrani se i diše kroz nju, e toj bebi ja danas pišem čitulju. Tvoja mama. Imam 365 dana od godišnjice do godišnjice kad želim javno da ti se obratim, ali uvijek ostavim za poslednji dan, stavim svesku i olovku na sto i pišem u suzama..dok se slova mute na bijelom listu papira na kojem spuštam svoj jecaj. Sine naš.. u kući dvoje nestašne zdrave djece, previše odgovornosti, radosti i života u malim bićima.. koje si trebao dijeliti sa nama. U molitvama si, znaš to.. da mami pomogneš sa ovim strahovima da podigne brata i seku i da ih sačuvaš .. iako si trebao biti njihov zaštitnik na zemlji kao najstarije dijete u kući .. i opet trebao.. tužno zvuči, a još tužnija je stvarnost u kojoj si ostao tako mali, a najveći. Stvarnost u kojoj te tražimo u toplini našeg doma, uspomenama koje nas griju i bole istovremeno. Ovo je najbolniji dan u godini, 14-ti februar. U kojem si me, nas tog’ kišnog podneva ostavio da čuvamo slike i robicu koji su nam doživotni amanet, a tvoj spomenik kao svetinju. Posle 4 godine moramo da prihvatimo tvoj odlazak, jer nas vrijeme uči da budemo svjesniji i da je život surovu sudbinu nama skrojio. Sa ponosom te spomenemo, nekad i osmijehom. Zašto bi stalno očajavali, kad nas čekaš i doći će dan, opet ćemo se sresti..mada ova razdvojenost sada para i razara dušu.. kroz suze ili smijeh.. Nekad je najbolje pustiti da vrijeme učini svoje. Znamo da imaš plan sa tim anđeoskim bijelim krilima. Volimo te beskonačno.. đe ne može da pravi razliku nebo i zemlja, san i java. Neka te anđeli utople, anđele naš.
Tvoj tata, mama, brat i sestra
