Navršava se godina dana od smrti naše voljene sestre i tetke

MARA Miloja TADIĆ

Dani prolaze, a nijedan bez sjećanja na tebe, tvoju plemenitost i dobrotu.
Nisi nestala, samo si zaspala, čuvamo te u duši sve dok živi naše srce.

Tvoji: sestra RANKA, sestrična ANĐELA i sestrići OGNJEN i MILAN

Dragi naš,

ĐEDE

Hvala ti za sve lijepe trenutke, bezbrižno i srećno djetinjstvo koje će nam uvijek biti u najljepšem sjećanju, kao i za svu ljubav, pažnju i toplinu kojom si nas obasipao. Hvala ti što si nas uvijek sa radošću dočekivao, štitio i bio neizmjerna podrška.
Sa ponosom ćemo te čuvati u našim mislima i srcima, nadamo se da ćeš i ti biti ponosan na nas, kao što si uvijek bio.

Vole te tvoji: KIKI, IKO, JOCKO i IVA

Dana 18. maja 2024. navršava se 40 tužnih dana od smrti našeg

VIDA

Dragi naš, i ovaj 18. maj je trebao biti kao nekad, dan rođendanskih želja i srećnih trenutaka. A danas je četrdeset tužnih dana od kada nijesi sa nama dragi naš, i još jedan Goranov rođendan bez njega u našim zagrljajima. Prigrlila ga umjesto nas, neka ti zagrljaj bude jak kao naša čežnja, a mi ćemo našu bol i tugu za vama.
Nedostajaće nam ljubav i požrtvovanje kojom ste nas čuvali od svega.

Vole vas vaši: supruga i majka ĐINA, snaha i supruga JASNA, unučad i djeca KRSTO i IVA

40 dan je prošlo od smrti

KOVILJKE BEBE VUKOVIĆ

Naša majko, naša Kośe, kako smo te od milošte zvali, prođe 40 dana od kad nisi sa nama, ali tuga i bol za tvojim odlaskom je svakim danom sve veća. Nedostaju nam tvoji pozivi da pitaš kako smo i što nas nema. Nedostaješ tvojoj Bilji i Vesku, koji su uz tebe bili svaki dan. Nedostaje tvoje “kad ćete doći”, iako smo svaki dan bili pored tebe. Nedostaje tvoje “Sneki kad ćeš doći, jer kad ti dođeš uvijek je veselo”. Nedostaje tvoje “Leki, što te nema, jer ja ne mogu bez tebe”. Nedostaje “što ovo Ljilje nema?”, iako je bila tu pored tebe uvijek. Nedostaje tvoj zagrljaj i osmijeh kojim si dočekivala nas i unučad, uvijek sa pitanjem "Kako ste? Jeste li gladni, šta ste jeli?”, da bi nas dočekala, kako si samo ti znala, iako si bila nemoćna i bolesna. Bila si veliki čovjek, pomagala ne samo nama, nego svima. Bila si oličenje poštenja, skromnosti, dobrote, ljubavi za nas i sve ostale, dakle naš najveći ponos. Otišla si fizički, ali u našim srcima zivjećeš zauvijek.
Obećavamo ti da ćemo nastaviti putem kojim si nas ti učila.

Vole te puno tvoji
VESKO, LJILJA, BILJA, SNEŽA, LELA, DARKO, DANILO, MILAN, TEODORA, JANA, ĐORĐE i VUK

DRAGAN LUČIĆ

Nedostaješ, vrijeme nikako da učini svoje, kao što su mi svi rekli da hoće, ne znajući za našu povezanost, za ono što je bilo i ostalo samo naše. Sve tvoje prepoznajem u sebi, te osobine me samo još više podsjete da nijesi tu. Nijesi tu fizički, ali jesi dušom više nego ikad prije. Ono što si bio i što sam ja zbog tebe nosim ponosno poput ordenja. Gledam u oči bolu, ali se ne dam. Idem dalje kao što si me ti naučio, borim se, ali tuga sve otežava. Kao vojnik bez štita, ogoljen. U amanet si mi ostavio hrabrost i čast, da ne znam za strah i da čvrsto stojim nogama na zemlji, da pokažem zube i pružim ruku kome je potrebno, ne dam na svoje, da idem srcem tamo gdje niko išao ne bi, jer takav si bio ti. Probijao si sve zidove i gradio sopstvene kule od ponosa, borbe i časti. Rano moja. Tugo moja najveća i ljubavi jedina. Moja posebna bijela ružo. Mirno spavaj pod tvojom Trebjesom i ne brini, tvoja kćerka je borac koji nikada neće odustati jer zna ko joj aplaudira sa neba. Volim te.

Tvoja NAĐA