Ako se tuga i muka broje na dane, mjesece, ako se na godine možda mjere, evo godina prođe kako sa nama nijesi

MARKO Milivoja LUKOVAC

Nijesmo znali da tišina može biti ovoliki muk?
Da praznina može biti ovoliko prazna?
Da čekanje može biti ovoliko vjerno i jako, da ćeš se pojaviti svakog časa? Nijesmo znali da možemo živjeti a da te ne smijemo pomenuti nikako da ti mir ne uzmemo? Svi svoju tešku sudbinu sa sobom nosimo, koračamo, idemo i vraćamo se, negdje i odnekud. Dan za danom Marko. Bio si nekako kao najstariji, borio se svim bićem za slogu, za bratsku ljubav, za zajedništvo u našem zajedničkom prostoru koji si baš ti osmišljavao. Za majčinsku ljubav bez granica, za Danijelu i đecu. Nastavljamo jednako tako, sigurni da nas gledaš, pa se upinjemo da budemo što bolji, što složniji, da sve uradimo kao i dosad što smo. Malo nam proživje, kao da si potrčao da ko pred tobom ne ode, jer jedino to podnio ne bi. Dječija dušo, "kome ni žuč nije bila grka", što bi naši stari rekli.
Počivaj do vječnosti s anđelima srebrnih krila, koji lebde nad tvojim slikama.

Novčani prilog namijenićemo crkvi Sv. Makajeva u Tološima.

Neutješni, tvoji najmiliji:
SONJA, JOVICA, DANIJELA, SOFIJA-FRIDA i MONIKA

Srećo moja i najbolji tata

MARKO

Prošla je godina od kada nisi sa nama, ali i dalje živiš u našim srcima, u bojama i potezima koje si ostavio na svojim platnima. Bio si svjetlost koja je oslikavala naš život.
Svaka slika koju si naslikao nosi djelić tvoje duše i strasti prema životu i umjetnosti. Tvoj odlazak ostavio je prazninu koju ništa ne može ispuniti.
Nedostaješ nam beskrajno, ali znamo da si sada dio vječne ljepote, onakve kakvu si oduvijek stvarao i nosio u sebi.
Hvala ti za svaki trenutak i svu ljubav koju si nam prižio.
Počivaj u miru, anđele naš.

Zauvijek te vole
DANIJELA, SOFIJA i MONIKA

Zima evo opet, teška i strašna, živote moj

MARKO

Pomislih kako te je odvela sa sobom, pa se u jadu golemom ponadah da će te možda vratiti? Da ćeš nastaviti platno koje si spremio za sjutri dan, da slikaš sa tvojom Sofijom i Moni? Na tom mjestu sad nijema stojim ni korak naprijed, ni korak nazad, tugo moja... A proljeće bi zeleno, i ljeto crveno, minu i narandžasta jesen. Prosto ti bilo što si sve sa sobom odnio jer su to tvoje boje a majka ti šalje i sunce i svitanje neka ti sjaje tamo đe si sada. Hvala ti za preveliku ljubav kojom si me obasipao, za pažnju i brigu, za utjehu kad je trebala, ponosu majke svoje, prvijenče moj... U tebi je živjela bezazlenost dječija, njome si zračio, po njoj će te majka pamtiti, ovo života. Imao si samo lijepu i srdačnu riječ i za svakoga drugoga i koga prvi put vidiš, želju da pomogneš u nevolji i osmjeh da uputiš ohrabrenja, da nasmiješ, da razveseliš. Što mi te nema? Što ostavi "majčicu" jedinu tvoju, sine? No ti sad dobro znaš srećo moja, da je majka budna kao što si i naučio. Uvijek budna. Čuvam ti sve što je bio smisao tvog života. Sve sitnice i sve drugo, ne dam kiši i vjetru, ni mrazu da ti ičem naškodi. I sve jednako stoji, onako kako si ostavio i biće tako dok mene bude.
Očinji moj vide, gorska vilo moja, kuku meni za tobom, zadovijek!

MAJKA

ВУКО МАРТИНОВИЋ

02.12.2020-23.12.2024.

ЖЕЉКО МАРТИНОВИЋ

23.12.2021-23.12.2024.

Пролазе дани, а ниједан без сјећања на Вас.
Превише је туге а мало ријечи да се каже колико недостајете...

С поштовањем и поносом тугују за вама:
Супруга и мајка АНКА, ћерка и сестра САЊА са породицом

Navršava se 40 dana od kada nas je napustio moj voljeni otac

LJUBOMIR - LJUBO PEROVIĆ

Moj Ljubašu,
teško mi je bez tebe. Mnogo teško. Sve teže.
Po više puta se svakoga dana, na djelić sekunde, zaboravim i krenem kod tebe, u tvoju sobu, da ti kažem nešto novo, da o nečemu zanimljivom prodiskutujemo, da nešto promozgamo.
Gdje god da sam na trenutak požurim. Seknem, krenem a onda stanem. Presiječe me poput noža bolna istina da ti nijesi tu, da tebe više nema.
U tvojoj sobi je sada još nešto.
U tvojoj sobi je i tvoja slika.
Tačno je iznad tvog kreveta.
Bude mi malo lakše kada pogledam u nju.
Zastanem, zagledam se u tvoju sliku, u Tebe.
I kao da te na trenutak oživim. Kao da si tu, pored mene. I pogledom te poljubim prije nego što iz tvoje sobe izađem.
Moj skromni, dobri, pošteni i plemeniti Ljubašu, svega se sjećam što si mi govorio i podrudiću se, ako Bog da, da kao i do sada, ispoštujem i ispunim svaki tvoj savjet, svaki tvoj nalog, svaku tvoju sugestiju i želju meni izrečenu.
Dragi Tata,
živjećeš u meni. Svakoga dana, svakoga sata, svake minute, ... Zauvijek!

Tvoj ZVONKO

LJUBOMIR PEROVIĆ

Ljubane moj.
Iako smo ti i ja poživjeli dobre godine, koje bi mnogi poželjeli, mene srce za tobom boli.
Boli me i srce i duša.
I dok sam ja živa, živjećeš u meni i ti, moj Ljubane voljeni.
Sada počivaj u rajskom miru.
To si ti tvojom dobrotom zaslužio.

Tvoja STOJKA, tvoje STOJČE

Navršava se 40 dana od kada nije sa nama naš dragi i dobri

LJUBOMIR - LJUBO PEROVIĆ

Nedostaješ nam puno.
Svakoga dana sve više.
Velika je praznina bez tebe. Ogromna.
U našim životima nikada više ništa neće biti isto.
I sve, ama baš sve, biće nepotpuno, nekompletno.
Jer fizički tebe nema više sa nama.
Hvala ti za svu tvoju veliku ljubav, za tvoju dobrotu, za tvoju ogromnu pažnju, za tvoju podršku i posvećenost svojoj porodici, koja je bila stalna i nevjerovatna.
Hvala Bogu na tome što smo te takvog imali.
Uvijek ćeš biti u našim mislima.
Uvijek ćeš biti u našim srcima.
Volimo te. Puno!

Zauvijek tvoji,
STOJKA, ZVONKO, SLAVKO, SANDRA, LARA i VIKTOR.