SLOBODANKA MAROVIĆ
04.12. danas, dvije godine otkako je moja majka otišla na neko mirnije mjesto, prisjećam se svega što je činilo nju moju Vilu. Tako sam je zvala, i nije bez razloga bila je tiha snaga mojeg doma, žena koja je sa nevjerovatnom ljubavlju i posvećenošću držala sve oko sebe na okupu. Njene ruke, njene misli, njena briga sve je to bilo utkano u svaki dan našeg života.
Svako jutro počinjalo je njenom toplinom. Naše jutarnje kafe bile su više od navike bile su ritual, vrijeme u kojem je sve drugo moglo da stane, samo da ostane to zajedničko, kratko, ali dragocjeno parče dana. Ta jutra danas bole, ali istovremeno i griju. Danas palim svijeću ne radi sjećanja na tvoj odlazak, nego da zasvijetli uspomena na sve svjetlo koje si unijela u naš život. Da zahvalim za nesebičnu ljubav, za beskrajnu brigu, za mir koji si unosila u naš dom, za sve nevidljive žrtve koje si davala. Da zahvalim što si bila upravo takva kakva jesi moja Vila, naša čuvarica, srce naše kuće. Ti si moja mjera, moj uzor, moj korijen.
I znaj, gdje god da si voljena si. Danas, juče, sutra, uvijek i zauvijek.
Tvoja ćerka KATARINA MALJEVIĆ sa porodicom
