DARA(pok.Milovana)VUČINIĆ

Obavještavamo rodbinu,kumove i prijatelje da ćemo 2. februra 2025. godine, (neđelja) u 10 sati, posjeti na rogamskom groblju vječnu kuću naše drage.
Skromna i plemenita narav, za vrijeme dugog životnog vijeka naše majke, babe i prababe, sve nas je činila srećnim u njenoj blizini.Svi smo je voljeli i uzvraćali poštovanjem na njenu ljubav i mudre savjete stečene životnim iskustvom. A njeno životno iskustvo je bilo bremenito. Vihor drugog svjetskog rata razorio je veliki dio njene familije i u toj ranoj mladosti na nju ostavio traume do kraja života. O tom užasnom periodu je izbjegavala da priča. Nakon udaje, prvih poslijeratnih godina život je bio, takođe, veoma težak. No, u stabilnom braku sa našim ocem Milovanom, neprekidnim napornim radom,sve su nedaće prebrodili i starije dane dočekali zadovoljni napredkom potomstva. Posebno veliku sreću i njihovo daljne životno nadahnuće donose im prve unuke Jolanda i Ivana, a nakon toga i unuci Andrija, Luka i Dimitrije. Baba Dara je dočekala i praunučad Kseniju i Ognjena.Često je govorila: „ja sada mogu da idem srećna na onaj svijet“. Dana 28. decembra 2024. godine, ujutro, sklopila je oči i tiho izdahnula. Isto onako tiho kako je i tiho živjela. Hvala ti na svemu draga majko. Neka tvoja plemenita duša počiva u miru. Naša familija će donirati održavanje rogamskog groblja do kraja 2025. godine.

ĐURO sa familijom, OLGA-SEKA sa familijom i RADOJE-CULE

Prošla je godina dana od smrti našeg voljenog

GRUJO DABETIĆ

Godina ispunjena nekom tihom tugom, obojena sjećanjima na tebe. U svakom si snu, svakom svitanju, u svakom koraku i svakom udahu.
Nedostaješ nam, velikim i malim, da se osmijehneš, zagrliš, da nam se obraduješ i pokažeš nam ljubav, kako je samo tvoje veliko srce znalo da voli. Radujemo ti se u svakom snu, da podijelimo barem još jedan trenutak sa tobom, jer iako nestvaran, nama je neprocjenjiv.

Volimo te zauvijek!

Tvoji supruga ANKA, ćerke IVONA, NELA i TIJANA, unučad ALEKSA, SAVA, MANJA, VUK i LOLA

BOJAN BOJIČIĆ

Živote sestrin najveći.
Tri godine bez tvoga zagrljaja i osmijeha, a ja i dalje mislim doći ćeš nam. Boli me i duša i tijelo kada vidim tvoju praznu stolicu za stolom, gdje smo se smijali, nazdravljali, pričali, pravili planove za budućnost koju nam prokleta sudbina uze...
Nije prošao dan da se nisam probudila i zaspala sa tobom pred očima i u mislima, niti će proći dok dišem. Vrijeme prolazi batice, rana za tobom postaje sve dublja, a bol sve jača. Nekad je nepodnošljivo disati znajući da nisi tu, da me nećeš sresti na pragu svoje kuće, nećeš me više nazvati, nećeš biti tu za sestru kroz ovaj život, kako si mi stotinu puta obećao.
Uvjek smo računali kakvu god muku u životu imali, imaćemo jedno drugo, i sve će biti dobro.. a ti mi ode batice, ode moj zaštitnik i moja snaga.
Ne postoji način da opišem koliko mi nedostaješ, i koliko bi sestra sve uradila da te vrati kod tvoga Bogdana, Božidara i tvoje Make. Vidiš li kakvi su nam musketari? Vole se, drže se i čuvaju jedni druge.
Tvoja Maka, moj Marko i ja živimo za njih. Sve se promijenilo osim naše ljubavi za tobom. Želim da vjerujem da nas čuvaš, da si sa nama, i da nas čekaš… Ponosu naš. Čežnjo i rano naša. Neraskidivo.

Tvoja sestra TAMARA, zet MARKO, TARA i MLADEN