Dragi tata
JOVAŠU STANIŠIĆU
Uvijek si govorio da treba pisati tako da je riječima usko, a mislima široko. Sad od misli košnica, a riječi se teško sastavljaju. Bio si intelektualna gromada i najnačitaniji čovjek koga sam poznavala. Naučio si nas da budemo ljudi, da znamo ko smo, poštujemo drugojačijost, čuvamo svetost porodice i njegujemo najplemenitije ljudske osobine - veliko ti hvala!
Tvoje recitovanje Puškina u originalu na bolesničkoj postelji, šarm i prefinjenost u ophođenju sa svima do zadnjeg daha, zahvalnost koju si neštedimice iskazivao, poruke koje si nam u amanet ostavio - tipično ti, do samog kraja. Neka ti ne remeti vječni mir tvoje jedino neispunjeno obećanje da ćeš da ozdraviš, idi spokojan.
Volim te sad i zanavijek i svaka riječ koju ikad napišem, tvoj je trag.
Tvoja TANJA sa porodicom