Napustio nas je naš

BELO

Borac. Heroj u bolesti, koja bješe teška, neravnopravna i nezasita. Rvao se s njom svom snagom, ćutke. U mladosti očvrstao na muku, rastankom od svog idola, brata Filipa. Pa prve radosti sestrića Dejana.
Zaljubljenik u sport, kome je dao najbolje godine svog života. Uvijek među najboljima u svojoj zemlji, predstavljajući je kako je jedino umio, na terenu, srcem. Nije ga život mazio, ali je ostao milostiv prema njemu. Ne srdeći se na nepravdu i zaborav. Dođe taj trenutak da se duša preseli. Ostaju uspomene na jedan život, na čovjeka koji nije žalio za propuštenim prilikama, bez gorčine i kad je zaostajao iza onih brzih, od čijeg trka nekud u život ostaje samo pram prašine... Iza njegovog ostaje lijep ljudski trag, ostaje porodica, koja je u dugoj teškoj borbi bila danonoćno uz njega.
Putuj dragi Belo, lako ti bilo preseljenje u vječne rajske vrtove đe te bonog i rano ranjenog ima ko sačekati...

Tvoji najbliži: JANKO, FEĐA i TANJA