Poslednji pozdrav mome đeveru

MARKU ŽIVKOVIĆU

Migašu moj, desni đeveru, zastale mi riječi, postah nijema, jer mi srce zagrli velika tuga, a punio si mi ga iskrenom radošću...
Bio si mi desni đever, više od đevera a najviše mi bi brat, brat koga nijesam imala, a koga mi Bog pokloni. Pokloni mi najboljeg i tako postah privilegovana snaha.
Tvoje srce veliko i široko kao nebo, a duša čista, činila te je posebnim i izuzetnim a sa osmijehom si osvajao sve...
Imali smo mi naše posebne priče, šale, tišine koje su govorile sve, koje smo mi razumjeli, naše teme, razgovore, druženja. Imali smo jedno drugo u svemu i za sve, onako iskreno, puno ljubavi i velikog poštovanja. Sada te pratim do poslednjeg odredišta, ali znaj moj Migašu, najmiliji nikada ne odlaze, oni su prvo tu pored nas, a onda u nama i u beskraju vole svoje beskrajno!

Dok moje srce kuca i ti ćeš živjeti, desni moj!

Tvoja snaha MAJUŠKA