ZDRAVKO KRAGIĆ

Sa nevjericom, dubokom tugom i velikim bolom opraštam se od mog dragog Zdravka, prijatelja kakav se samo jednom u životu sretne, i čovjeka čija je dobrota bila mjera čojstva i ljudskosti.

Tvoja iznenadna smrt me je zatekla kao tišina koja prekine najljepšu pjesmu. Otišao si nenadano, tiho, a iza tebe je ostalo toliko zajedničkih trenutaka, ispunjenih smijehom, razumijevanjem, poštovanjem i prijateljstvom koje ništa nikad nije pomutilo.

Bio si čovjek od riječi, plemenit i dostojanstven, uvijek spreman da saslušaš, da pružiš ruku, da budeš tu, ne da se istakneš, nego da pomogneš. Tvoje prisustvo donosilo je mir, a tvoje prijateljstvo bilo je oslonac koji se ne zaboravlja.

Duboko žalim što nijesam bio prilici da ti odam posljednju počast i ispratim te onako kako zaslužuješ, u tišini, s poštovanjem, s bolom i zahvalnošću.

Zdravko, tvoja dobrota, tvoj blag pogled i tvoj tihi osmijeh ostaće sa mnom dok god dišem.
Nedostajaćeš, moj prijatelju.

Tvoj drug,
ZORAN VUKČEVIĆ sa porodicom!