Tajo moj najmiliji...
MILONJA
Šest bolnih mjeseci bez tebe. Često maštam da je san, pa se radujem da
ćeš kad dođem kući i ti biti tamo i posjetiti me na onu snagu i drskost
koju sam od tebe naslijedila, da se vratim nazad u izazove jer otac je
snaga najveća. Život mi kao iz inata ređa iskušenja, a ni sanjala nijesam
da ću biti bez tvoje podrške kad mi je u životu najpotrebnija. Od kad te
nema još me niko nije utješio i razmazio makar na tren, riječima i
djelima kao što si ti. Sve ti ovo pričam nekad kad stisne noć i samoća, a
onda suze i bol budu prejaki, pa opet bježim od toga da nijesi više sa
mnom. Stvarnost posiječe kao mačem kad shvatm da sam odrasla, da
život ide dalje. Čak su i moje riječi bile snažnije prije pola godine.
Oprosti što sam se slomila. Ipak sam samo tvoja djevojčica koja te treba
više nego ikad. Znaj da te volim u svakom svom danu, ma šta radila.
Nedostaješ mi do neba, tamo đe si opet ćemo se sresti...
Mirno spavaj
tajo, sa mnom hodaš vječno.
Tvoja MIRA