Godina je dana od tragičnog odlaska naše ćerke jedinice
ANDREA ŠOFRANAC
Pred kraj školske godine, na početku ljeta, kad je hiljadu snova i planova trebalo da se ostvari, jedan mladi cvijet je pregažen na pješačkom prelazu. U jednom trenutku sve je stalo. Dok tvoji vršnjaci dobijaju svjedočanstva i diplome i vesele se kraju školske godine ti ostaješ vječiti budući šestak. Zbog nečije nepažnje i brze vožnje nikada nećemo moći da vidimo kako rasteš. Nećemo znati tvoje tajne, prve simpatije i ljubavi. Nećemo znati da li više voliš mamu ii tatu. Nećemo znati da li tvoja ljepota i dobrota imaju granice.
Možemo samo da zamišljamo kako bi sve bilo lijepo. Da zamišljamo-jer te nema. Nema te da nas nasmijavaš i usrećuješ. Nema te da obasjaš svaku prostoriju u koju uđeš, da naša srca zakucaju jače.
Polako učimo da vjerujemo da u rajskoj bašti živiš novi, ljepši život i da nas sa neba posmatraš i paziš. Vjera u vaskrsenje i ponovni susret nas drži u ovoj imitaciji života.
Čuvamo te u našim srcima i svi koji te vole stalno te pominju. Ostaćeš naša jedina ljubav i neprebolna rana.
Bili smo tri musketara i sada smo.
mama ALEKSANDRA i tata ZORAN