Mom voljenom ocu

BLAŽU
Tajkule moj, 40 dana bola i tuge za tobom. Bol u srcu, praznina u duši, praznina koju niko ne može da ispuni. Nedostaje tvoj pogled, blagi osmjeh,
tvoje riječi kako su djeca, Šta radi Aco, koje si mi upućivao svakog jutra kad bi dolazila. Isto si me pitao i 28.januara, nisam mogla ni da naslutim da
toga više neće biti. Teško je bez tebe...
Kada te ostavih u bolnici nijesi mogao da otvoriš oči, ali si mi rekao hoću kući, osjetio si da je kraj... Moram ti priznati da sam i ja vidjela, samo nisam imala snage da prihvatim.
Oprosti mi što te ostavih da poslednje trenutke svog života provedeš sam. To je ono što najviše boli i što će da mi izjeda dušu cijelog života.
Počivaj u miru tajkule moj i neka moje suze ne remete tvoj vječni mir.
Voli te tvoja ćerka VIOLETA