BOJAN BOJIČIĆ
Živote sestrin najveći.
Tri godine bez tvoga zagrljaja i osmijeha, a ja i dalje mislim doći ćeš nam. Boli me i duša i tijelo kada vidim tvoju praznu stolicu za stolom, gdje smo se smijali, nazdravljali, pričali, pravili planove za budućnost koju nam prokleta sudbina uze...
Nije prošao dan da se nisam probudila i zaspala sa tobom pred očima i u mislima, niti će proći dok dišem. Vrijeme prolazi batice, rana za tobom postaje sve dublja, a bol sve jača. Nekad je nepodnošljivo disati znajući da nisi tu, da me nećeš sresti na pragu svoje kuće, nećeš me više nazvati, nećeš biti tu za sestru kroz ovaj život, kako si mi stotinu puta obećao.
Uvjek smo računali kakvu god muku u životu imali, imaćemo jedno drugo, i sve će biti dobro.. a ti mi ode batice, ode moj zaštitnik i moja snaga.
Ne postoji način da opišem koliko mi nedostaješ, i koliko bi sestra sve uradila da te vrati kod tvoga Bogdana, Božidara i tvoje Make. Vidiš li kakvi su nam musketari? Vole se, drže se i čuvaju jedni druge.
Tvoja Maka, moj Marko i ja živimo za njih. Sve se promijenilo osim naše ljubavi za tobom. Želim da vjerujem da nas čuvaš, da si sa nama, i da nas čekaš… Ponosu naš. Čežnjo i rano naša. Neraskidivo.
Tvoja sestra TAMARA, zet MARKO, TARA i MLADEN