Srećo naša

BOJAN BOJIČIĆ

Četiri duge godine bez tebe sine i pitanje zašto smo ovo doživjeli i kako preživjeli. Ali naša misao smrt ne može da shvati… to nije kraj. Možda si negdje otišao, ali sigurno nisi nestao. Za nas nisi ni uspomena, ni sjećanje, ti si naš život, svako naše jutro, dan, noć, naša nesanica.
Tužni smo ti srećo naša, naše oči umorne su, naše srce zaleđeno, zato nam bar u san dođi, da nam oči otvoriš, da nam srce otopiš.
Tuga i bol je dio naših života, ali i ponos i čast što smo te takvog imali jer "svak je rođen da po jednom umre, čast i bruka žive dovijeka".
Život se sa nama poigrao sine
Nekad tako srećni bili
A sad tužni sine mili.

Tvoji neutješni roditelji
NADA i BORO

Voljeni naš,

BOJAN BOJIČIĆ

Ako je postojao sjaj
bio je u tvojim očima.
Ako je postojala sreća,
bilo je to vrijeme
provedeno sa tobom.
Ako postoji tuga,
to je život bez tebe.

Vole te tvoji
tetka SLAVICA, tetak EMIL, braća DADO i DAMIR sa porodicama

Oko sestrino najljepše,

BOJAN BOJIČIĆ

Srećan ti rođendan... već četvrti da ti neću poslati poruku u ponoć, da te neću zagrliti i poljubiti?
Ali ja i danas slavim dan kada je rođen moj brat, pola moga bića. Kakva nas je to zla sudbina razdvojila batice moj, otrgla te od tvoje sreće...
Srce mi je puno tuge. Živim. A toliko je toga umrlo u meni sa tobom...
Sve prolazi i sve se mijenja osim ove ljubavi i patnje. Za tebe mi lijeka nema. Zašto nismo mogli danas roštiljati, pjevati i veseliti se dok nam se đeca igraju po dvorištu? Ako je ko zaslužio, volio i želio da živi to si ti. Stvorio si i ostavio za svojih 35 godina toliko ljubavi što neko ne bi ni za dva života, ponosu naš. Čuvam i slavim svaki naš trenutak, svaku uspomenu, sve što si bio, radio i volio moj je putokaz. A vidiš li kakvi su nam momci i Tara? Tvoja Maka, moj Marko i ja dajemo sve od sebe za njihov osmjeh i sreću... Sestra je tebi obecala nešto one proklete noći što mi te uze...
Volim te cijelim bićem. Čuvaj nas... Neraskidivo.

Tvoja sestra TAMARA

Srećo naša

BOJAN BOJIČIĆ

Srećan ti rođendan sine... 9. avgust, dan koji nas je usrećio i radost donio i tako 35 godina.
Već četvrti rođendan bez tebe živote naš.
Ali znaš sine, postoje životi koji kratko traju a mnogo više ostave i daju.
Tvoj život je kratko trajao a ostavio nasleđe ljubavi, dobrote i ponosa, tvoje sokolove Bogdana i Božidara, ali i najveću bol što roditelji mogu dočekati.
Preteško je živjeti bez tebe Bojane.
Ali srećo naša, mi ćemo i danas slaviti dan tvog rođenja jer imao si se rašta i roditi.
Naša bol i patnja za tobom su vječni a mi više nikada srećni.

TVOJI NEUTJEŠNI RODITELJI
NADA i BORO

BOJAN BOJIČIĆ

Živote sestrin najveći.
Tri godine bez tvoga zagrljaja i osmijeha, a ja i dalje mislim doći ćeš nam. Boli me i duša i tijelo kada vidim tvoju praznu stolicu za stolom, gdje smo se smijali, nazdravljali, pričali, pravili planove za budućnost koju nam prokleta sudbina uze...
Nije prošao dan da se nisam probudila i zaspala sa tobom pred očima i u mislima, niti će proći dok dišem. Vrijeme prolazi batice, rana za tobom postaje sve dublja, a bol sve jača. Nekad je nepodnošljivo disati znajući da nisi tu, da me nećeš sresti na pragu svoje kuće, nećeš me više nazvati, nećeš biti tu za sestru kroz ovaj život, kako si mi stotinu puta obećao.
Uvjek smo računali kakvu god muku u životu imali, imaćemo jedno drugo, i sve će biti dobro.. a ti mi ode batice, ode moj zaštitnik i moja snaga.
Ne postoji način da opišem koliko mi nedostaješ, i koliko bi sestra sve uradila da te vrati kod tvoga Bogdana, Božidara i tvoje Make. Vidiš li kakvi su nam musketari? Vole se, drže se i čuvaju jedni druge.
Tvoja Maka, moj Marko i ja živimo za njih. Sve se promijenilo osim naše ljubavi za tobom. Želim da vjerujem da nas čuvaš, da si sa nama, i da nas čekaš… Ponosu naš. Čežnjo i rano naša. Neraskidivo.

Tvoja sestra TAMARA, zet MARKO, TARA i MLADEN

Srećo naša

BOJAN BOJIČIĆ

01.02.2022. dan koji je promijenio sve, srušio naš svijet. Tri godine bez tvog zagrljaja, bez tebe dušo naša, a mi još postojimo, postojimo ali ne živimo. Naše si nebo, naše sunce, naša radost, naša najveća tuga. A naša tuga je veća od svake radosti. Boli sine i ne prolazi i nikad proći neće. Trudim se da ti majčine suze ne remete mir, ali džaba one same teku. A znam da ću plakati sve tiše i tiše jer kad srce umre ni suza nema više. Nezamislivo je Bojane bez tebe, toliko boli i patnje teško je opisati, za to riječi ne postoje.
Ode nam iznenada, bez pozdrava u svojoj kući koju si gradio sa puno ljubavi za svoju porodicu koje si bezgranično volio, volio si sve, volio si život....... Ali siguran budi da svi mi dajemo sve da oni budu srećni, da čuvaju uspomenu na tebe, da znaju ko je bio njihov tata. Neće biti da te nema, uvijek si sa nama. Da li ti to vidiš....osjećaš ....ne znamo, ali znamo da nam daješ neopisivu snagu da izdržimo ovu bol i budemo tu sa njima.
I tako dan za danom.

Ljubavi naša najveća.
Tugo naša vječna.

Tvoji neutješni roditelji
majka NADA i otac BORO

Našem voljenom sinu

BOJAN BOJIČIĆ

Bokilice majkin ... Boćko tatin, Bojane živote naš.
Danas bi nam napunio 38 godina, a već treća otkako te nema. Ali srećo naša za nas rastanak ne postoji, nedamo ti da odeš jer ti si sa nama u svakom danu, u svakoj sekundi naših života.
Težak je ovaj naš život sine, pun patnje, boli i ćežnje za tobom.
Tu smo da koliko možemo pazimo tvoju porodicu, tvoje sokolove, tvoju sestru Tamaru i njenu porodicu. Svi oni zajedno sa nama živimo za tebe, za tvoje neostvarene snove, a ti si i dalje, zauvijek oslonac i snaga svih nas.
Danas će svjećice duvati tvoj Bogdan koji je isti ti. Oooo kakva nepravda, kakva prokleta sudbina nam te uze. Da ti kažemo da nedostaješ nije dovoljno jer nas boli svaki dio tijela za tobom.
Nezamislivo i neprihvatljivo jer za nas svako novo svitanje je nova nada u iščekivanju da se pojavi sunce naše.

Volimo te beskrajno.
Tugujemo vječno.

Tvoji neutješni roditelji : majka NADA i otac BORO

BOJAN BOJIČIĆ

Svijete moj srećan ti rođendan...
Već treći da te ne mogu zagrliti ni poljubiti.
Znaš li koliko je teško bez tebe batko moj?
Nekada nemam snage, nekad vazduha...
Mučna je i bolna praznina koja je ostala.
Bio si moje drugo ja. Kako da shvatim da te nema i da sestra ne može ništa više da uradi za tebe, a cijeloga života smo pazili jedno drugo kao oči u glavi? Čuvam i tebe i našu ljubav. Svaki naš trenutak oživljavam iznova. Budim se sa tvojim toplim očima, a zaspem sa tvojim bezgrešnim osmjehom. I dalje si moj životni učitelj, pričam sa tobom svakoga dana. Patnjo moja i moja beskrajna srećo. Napravile smo ti torte tvoja Maka i ja. Boćko i Božo će da duvaju svećice. Naši momci i princeza Tara su naša snaga. Znam da si ponosan. Reći ćeš nam to jednoga dana... kada ti dođemo u zagrljaj iz kojega te više nećemo puštiti.

Voli te tvoj batica cijelim bićem do beskraja i nazad.
Čuvaj nas. Neraskidivo.

Tvoja sestra TAMARA

BOJAN

Živote sestrin,
Prođoše dvije godine bez tebe. A ja kao da sam juče trčala kroz onaj prokleti snijeg do majke iščekujući vijesti o tebi batice moj, i najgore dočekah.

I dalje mislim probudiću se, i bićemo opet zajedno, skromno srećni, na okupu, podizati našu djecu. Boliš me neopisivo. Pitam se često kako čovjek izdrži ovu tugu od koje se duša cijepa. Beskrajno mi nedostaješ. Hoću da te vidim, zagrlim, čujem, da se nasmijemo, da me poljubiš u čelo kao nekada, da osjetim tvoj zagrljaj, nijedan nije kao bratski znaš li to?

Budim se i liježem sa tobom u mislima i u srcu. Nadam se da to osjećaš. Da te suze i ljubav oživjeti mogu, bio bi živ batice moj. Patnjo moja doživotna. Rastu nam četiri musketara, a tvoja Maka, Marko i ja dajemo sve od sebe da budu srećna djeca. Ne možemo mi to kao ti, ti si bio rođeni veseljak, duša ti se smijala, djeca su bila najsrećnija u tvome prisustvu. Oči bi im zasijale čim se ti pojaviš. Ali nećemo te iznevjeriti.
Hvala ti na svemu ponosu sestrin!
Volim te do vječnosti i nazad.
Čuvaj nas. Neraskidivo.

Sestra TAMARA sa porodicom

Batice moj

BOJAN BOJIČIĆ

Srećan ti 37 rođendan, već drugi da ti ne mogu čuti glas, vidjeti tvoje najljepše nasmijane oči i prigrliti te onako kako sam samo tebe grlila. Umjesto da se veselimo u tvom dvorištu sa našom djecom, tvojom Makom, mojim Markom, majkom i tatom, i da ti biram poklon, ja ti brate pišem čitulju, i stiskam dušu da ne pukne. Ako i tamo imaš pravo na želje, poželi da nam se vratiš bar na dan, molim te batice! Napravili smo i kolač koji voliš, da ti tvoja dva sokola pošalju ljubav i da slave svoga najboljeg tatu. Beskrajnom ljubavlju ćemo te danas prizivati da nas zagrliš, čuvaš, utješiš, da nam daš snage. Ja svaki dan nađem put do tebe. Nekada vjerujem tu si tik uz nas, samo što te ne vidimo, nekada vjerujem gledaš nas, nekada mislim sve je ovo samo san, probudiću se i više te neću pustati iz zagrljaja... Boli neopisivo. Vidiš, toliko je riječi koje ljubav i sreću mogu prenijeti na papir, a ovoliku tugu nije niko, jer za ovu tugu ne postoje riječi...

Zauvijek naš i zauvijek tvoji. Čuvaj nas i čekaj. Neraskidivo.

Tvoja sestra TAMARA

Bojane srećo naša

BOJAN BOJIČIĆ

I opet utorak i opet prvi, taj prokleti dan koji nas je zauvijek rastavio. Godina i po teška i preteška od kada nijesi sa nama. Bliži ti se rođendan srećo, znaš kako smo ih slavili 35 godina, a ti sine ne dočeka ni Božov prvi. Za nas više slavlja nema, uplakani smo ti i tužni sine naš. Ali mi te čekamo, vjerujemo u čuda jer ti si naše čudo, naš život, naša stvarnost i naša budućnost, jer da nije tako sve bi bilo besmisleno.
Rano naša doživotna...
Po hiljadu puta pitamo se zašto je moralo biti tako, po hiljadu puta kako živjeti ovako... odgovora nema. A mi srećo živimo, beskrajno te volimo i beskrajno tugujemo, sve do našeg konačnog zagrljaja.

Tvoji neutješni roditelji
Majka NADA i Otac BORO

Bojane živote sestrin,

BOJAN BOJIČIĆ

Prođe godina i po dana bez tebe. Bez moga batice. Samo sestra koja je ostala bez jedinoga brata može razumjeti ovu mučnu prazninu koju nosim u sebi. Sve me boli za tobom, duša, tijelo, vazduh koji dišem. Bole sjećanja na tvoje i naše srećne dane, bole neizdrživo slike svega onoga što nećeš dočekati. Utjehe za tobom mi nema. Nemoj se ljutiti na mene što mi rana nekad krvari danima, pa od muke ne vidim nadu ni svrhu života sa ovom zlom sudbinom koja mi te uze. Tara i Mladen su ostali uskraćeni za najboljeg uja na svijetu. Kako ćeš mi tek njima faliti batice moj. Niko i ništa im te neće moći nadomjestiti. Ali ne prođe ni dan da ne pričamo o tebi, niti će proći dok postojim. Živim te u našoj beskonačnoj ljubavi. Bio si moja svjetlost, moja snaga i moj uzor za sve u životu, i dalje si. Dozivam te i u javi i u snu. Vjerujem da me čuješ i osjećaš, kao i ja tebe. Na trenutke kada mi se duša umiri, ja čujem tvoj glas, vidim tvoj najljepši osmjeh i osjećam da me čuvaš, i dalje...
Volim te.

Tvoja sestra TAMARA sa porodicom

Najdraži moj batice

BOJAN BOJIČIĆ

Pomisao da te već godinu dana nisam zagrlila, i da me nisi dočekao i ispratio svojim najtoplijim očima, budi u meni neopisivu nemoć i prazninu. U srcu i duši vrijeme je stalo, dane brojim po tome koliko sam već bez tebe. Ne može srce da prihvati da mi neceš doći, pa tako i živim, kao da me paziš i bodriš iz prikrajka.
Nedostaješ mi za život. Sve što si ikada rekao, dotaknuo ili pogledao, ostalo mi je kao amajlija i put do mojih sjećanja koja me do tebe vode. Tamo smo sigurni, tamo ne postoji prolaznost ni vrijeme, samo naša ljubav.
Dajem sve od sebe da je svakoga dana živim, da živim naše uspomene i tebe. Baš u svakom trenutku znam šta bi mi rekao, uradio, znam kako ti se ramena slože kada mi se nasmiješ i kako ti se obrve namjeste kada me grdiš. Sve me boli od kada nisi tu. Ne prolazi. Budi mi miran i šalji mi snagu da ispunim sve što sam ti obećala.

Volimo te do beskraja...

Tvoji,
sestra TAMARA, zet MARKO, TARA i MLADEN

Dana 01.02.2023. navršava se duga, najtužnija godina od kada nije sa nama majkino sunce i tatina sreća

BOJAN BOJIČIĆ

Boki sine, tvojim odlaskom srušio si naš svijet, naše živote... A tek tvoj život, šta si sve sine ti trebao i mi zajedno sa tobom.
Ti si bio centar naših života, a tvoja sreća smisao našeg postojanja. Ne mirimo se sa zlom sudbinom što nam te uze. Mi i dalje živimo sa tobom, jer je bez tebe sve nezamislivo.
I duša i tijelo nas bole, a ne postoji lijek za našu preveliku tugu i prazninu koju si ostavio za sobom. Nema te, a ima te više nego ikoga, u snu i na javi, u svakoj našoj misli, i u dubokoj nadi da ćemo se jednom opet svi zajedno sresti u zagrljaju bez rastanka. Do tada, neprebolu naš, mi ćemo plakati i paliti svijeće, tražiti utjehu i snagu u tvome Bogdanu i Božidaru, kroz koje je tvoja plemenita i čista duša nastavila da živi.

Tog dana u 10 časova posjetićemo Bojanovu vječnu kuću.

Tvoji neutješni roditelji,
majka NADA i otac BORO.

BOJAN BOJIČIĆ

Nismo mnogo tražili od života ti i ja.
Dovoljna nam je bila naša ljubav, naša djeca, naš mali svijet nježnosti i pripadanja. Onda je jedan trenutak zauvijek srušio naš svijet. I dok vrijeme mjeri pola godine života bez tebe, ja još uvijek stojim zarobljena u tom trenutku velika ljubavi i patnjo moja.

Tvoja MAKA, BOGDAN i BOŽIDAR

BOJAN BOJIČIĆ

Batko moj, rano moja, Pola godine bez tebe, najtežih i najtužnijih 6 mjeseci u našim životima. Da im bar ima kraja… Da se bar mogu vratiti u taj 1. februar da ti dam pola svoga srca, pa da i dalje zajedno živimo našu sreću sa tvojom voljenom Marijom, mojim Markom i naše 4 najveće radosti.
Svakog trena si pred mojim očima, 32 godine ti i ja nerazdvojni, u svakom koraku, svakoj misli, sreći i tuzi. Nadam se da si znao i da sada znaš koliki bi me samo ponos i sreća preplavili kada me neko predstavi sa ‘Bojina sestra’, iako znamo i ti i ja, a i tvoji dobri drugovi ponajviše, da sam ti prvo bila brat pa sestra. Pomisao na to šta smo sve još zajedno trebali boli nepodnošljivo. Odnio si u nepovrat dio mene sa sobom, ali me ostavio bez izbora da se predam ovoj patnji, jer ko će pričati i učiti Taru, Bogdana, Mladena i Božidara o našoj bratskoj i sestrinskoj ljubavi. Sve ono što sam ti tog 1. februara obećala daje mi snagu da živim dan za danom, a kako, to samo ja znam. U inat zloj sudbini živjećeš sa nama dok dišemo. Čuvaj nas srećo naša.

Tvoja sestra TAMARA sa porodicom

BOJANE

Srećo naša,
1. avgusta 2022. je pola godine od kada si otišao, a nama sine vječnost. Preteško je živjeti bez tebe, skoro nemoguće. Vrijeme sine prolazi, a naša bol je sve jača. Kako pronaći snagu i nastaviti dalje, živote naš? Nekako se još nadamo da ceš se odnekuda pojaviti, da je ovo samo ružan san. Ni rijeke suza ne mogu da nam olakšaju bol koja steže u grudima. Budimo se i liježemo sa tobom u srcu i mislima, tu nam te niko nikada uzeti ne može. Ni na jedno pitanje odgovora nema, samo muk tišine i jauci srca naših. Svojim odlaskom odnio si naše srce i našu dušu, ali ostavio puno toga za svojih 35 godina koliko smo te imali. Ponosu majkin i diko tatina. Ostavio si nam Bogdana i Božidara koji nas svakoga dana podsjećaju na tebe i daju snagu da nastavimo da živimo.

Toga dana u 10h posjetićemo Bojanovu vječnu kuću.

Tvoji neutješni roditelji, majka NADA i otac BORO

Usnio je vječni san tetkin anđeo

BOJAN

Jezdi nebeskim rajem ponosu naš.
Bože! Zašto nam ga uze?

U neprebolu
tetka LJILJA, tetak SLOBODAN, BOBA i JELENA

BOJANU BOJIČIĆU

Počivaj u miru dragi prijatelju, dobri moj Komšo...

Porodica BURIĆ

Moj voljeni brate

BOJANE

Toliko smo bili srcima vezani, a putevi su nam se često razilazili. U mnogim važnim trenucima sam bio daleko, na drugom kraju svijeta, ali mislima i srcem uvijek sa tobom, dragi moj brate.
Nikako ne mogu prihvatiti da te nema, da te više nikada neću zagrliti. Kako prihvatiti da nećemo zajedno dalje kroz život dijeliti i lijepe i teške trenutke. Ostavio si neizbrisivi trag u mom životu. Živjećeš u mom srcu i mom sjećanju zauvijek. Jednog dana srest ćemo se na nekom ljepšem mjestu.

TVOJ NIKOLA

Najdraži naš

BOJANE

Prošlo je četrdeset dana od kada nisi sa nama, ali srećo naša, ni dan da nam nisi u srcu, u duši, u vazduhu koji dišemo, u svakom pogledu i misli. Ponosu naš. Kažu vrijeme će pomoći a bol je svakim danom sve veća i sve dublja. Hiljadu pitanja, ni jednog odgovora. Ali radosti naša, ne možeš ti umrijeti dok je nas i naše ljubavi. Ne možeš ti nestati dok tvoje srce kuca u tvome Bogdanu i tvome Božidaru. Smrt ne postoji, ljudi umiru kada ih svi zaborave. A ko bi tebe mogao zaboraviti plemenita dušo naša? Nikada više nećemo vidjeti tvoje najljepše oči, najiskreniji osmijeh niti osjetiti tvoj zagrljaj prepun ljubavi i topline. Daj nam snage Boki naš, da izdržimo dane bez tebe. Postao si anđeo čuvar naše sreće i naše tuge.

Tvoji: otac BORISLAV, majka NADA, supruga MARIJA, sinovi BOGDAN i BOŽIDAR, sestra TAMARA, zet MARKO, sestrična TARA i sestrić MLADEN

BOJANE

Srećo naša,
četrdeset dana je prošlo a mi te i dalje čekamo za stolom. Rekao si nam to zlo jutro vidimo se na ručku… Kažu nećeš više doći, a mi čekamo tvoj poziv, tvoj glas, tvoje dobro jutro mama, i laku noć tata. Snago naša i rano naša. Naša jedina istina je da nisi umro, jer ne postoji ništa bez tebe. U svakoj misli, uzdahu, u svakoj riječi, u svakom koraku si našem. Sve nas boli od tuge. Ruke što te grliti neće, noge koje nas do tvoga mjesta počinka vode, tijelo koje dušu svoju ispušta za tobom, sine naš. A koliko smo samo ponosni kakvog smo te imali. Može li iko na svijetu reći jesi li bio bolji sin, brat, suprug, otac, prijatelj, komšija ili kolega? Diko naša! Kako živjeti ove mučne dane bez tebe. Kako naći snagu da oči otvorimo ako te one više ugledati neće? Grlićemo tvoju sestru Tamaru, tvoga Boža, Boćka i tvoju voljenu Mariju svaki dan dok smo živi i u njima tražiti snagu za svako novo jutro.
Tu si sine naš, znamo, naš anđeo čuvar.

Tvoji Mama i Tata

BOJANE

Brate moj najdraži,
zar ja tebi čitulje da pišem? Grdno se prevario ko god da nam je sudbinu krojio. Ne znaju oni da je naša ljubav jača od svake sile, pa i smrti. Ne znaju oni brate da nas ništa rastaviti neće. Trideset dvije godine svoga života dišem za tebe. Zajedno je bila naša riječ.
Ne postoji trenutak moga života koji nije bio i tvoj. Zar mi se nećeš više javiti? Ko će me na posao voziti? Zar mi nećeš više doći? Ne želim ni da mislim da nećemo zajedno Taru, Mladena, Bogdana i Božidara podizati… Ali Batko moj, ljubav tvoja beskrajna, tvoje želje, snovi, osmijeh, tvoje tople oči i plemenito srce biće moja zvijezda vodilja. Obećanje koje sam ti dala biće moja snaga kada snage ponestane za ovaj surovi život. Bićeš ponosan na baticu tvoga jednako kao što sam ja na tebe cijeli svoj život. Dok se jednog dana ne nađemo sa te strane, molim te nasmiješi mi se nekad između oblaka, pomiluj me vjetrom, dođi mi u snovima… Živote sestrin!

Sestra TAMARA