Navršava se pet godina od smrti moje najvoljenije majke

BRANKE DUMNIĆ
Mislila sam da sam žena. Da je svijet moj dok si ti bila tu. A onda, onog dana kad sam te izgubila, počela sam da lutam. I sada, pet godina kasnije, shvatam da ništa nisam znala o životu, jer iza tebe je ostalo tvoje dijete. Pokušavala sam živjeti tako da nestanem, tiho, bez buke. Ali sam odustala. Nedavno. Zato što vjerujem da si ti bila ta ruka nevidljiva, a stvarna - koja me podigla.
Znaš, ti si moj svijet. Bila. Jesi. Bićeš. Ti si moja najdublja ljubav i moje najveće ludilo. Ludilo, jer sam mnogo puta bila na ivici razuma, tražeći te po mislima, snovima, ulicama, tišini. Ne mogu da pustim tvoje snimke, glas mi pokida svaku žilu. A onaj naš zagrljaj, ponovim ga u glavi kad zatvorim oči. I kad bih mogla da biram, dala bih čitav svoj život da te zagrlim još jednom, samo jedan minut. Samo da osjetim da postojim dok te grlim. Da je Bog znao koliko te volim i koliko boli ova odsutnost, možda bi te još ostavio sa mnom. Ali nije.
Obećavam ti, ne mogu biti ti ali biću tvoje ogledalo u čestitosti. U poštenju. U ljubavi. Do poslednjeg dana.
Tvoja kćerka NAĐA