BRANKO DURUTOVIĆ
Ciki moj, kao da nijedan dan nije prošao otkako si otišao.
Još uvijek mi je teško da
povjerujem da te nema i da moram da učim da živim bez tebe.
Još uvijek pričam o tebi kao da si tu. Još uvijek se sa tobom dogovaram kako i
šta da radim, tražim u sebi šta bi ti rekao i kako bi ti postupio. Ali ti i ja smo bili
jedno toliko godina da ne znam kako se odjednom živi sam.
Koliko smo samo noći proveli smijući se do suza, a koliko njih svako u svom
ćošku, sa mislima kako dalje. I uvijek smo se nekako izborili. 28 godina svega
i svačega — ali najviše ljubavi.
Samo da znaš, Ciki, koliko mi je Bojan sada oslonac. Sve ono čemu si ga učio
nosi sa sobom. Tvoja data riječ, tvoj obraz i tvoja snaga. U firmi su svi ponosni
na njega, baš kako bi ti bio.
A mene si ostavio da učim ono što nikada nijesam mislila da ću morati —
kako da nastavim bez tebe. Pustio si mi ruku poslije 28 godina, a ja je još
uvijek pružam za tobom.
Vilo moja, ljepoto moja… nedostaješ mi u svakom danu, u svakoj odluci, u
svakoj sitnici.
Volim te, Ciki moj. Zauvijek.
Tvoja MIRA
