BRANKO DURUTOVIĆ

Ciki moj, kao da nijedan dan nije prošao otkako si otišao.
Još uvijek mi je teško da povjerujem da te nema i da moram da učim da živim bez tebe. Još uvijek pričam o tebi kao da si tu. Još uvijek se sa tobom dogovaram kako i šta da radim, tražim u sebi šta bi ti rekao i kako bi ti postupio. Ali ti i ja smo bili jedno toliko godina da ne znam kako se odjednom živi sam.
Koliko smo samo noći proveli smijući se do suza, a koliko njih svako u svom ćošku, sa mislima kako dalje. I uvijek smo se nekako izborili. 28 godina svega i svačega — ali najviše ljubavi.
Samo da znaš, Ciki, koliko mi je Bojan sada oslonac. Sve ono čemu si ga učio nosi sa sobom. Tvoja data riječ, tvoj obraz i tvoja snaga. U firmi su svi ponosni na njega, baš kako bi ti bio. A mene si ostavio da učim ono što nikada nijesam mislila da ću morati — kako da nastavim bez tebe. Pustio si mi ruku poslije 28 godina, a ja je još uvijek pružam za tobom.
Vilo moja, ljepoto moja… nedostaješ mi u svakom danu, u svakoj odluci, u svakoj sitnici.
Volim te, Ciki moj. Zauvijek.

Tvoja MIRA

Tata moj,

BRANKO DURUTOVIĆ

40 dana je prošlo, a meni još uvijek ne dolazi do svijesti da te nema.
I dalje imam potrebu da ti kažem šta sam uradio, da čujem tvoj glas i tvoje mišljenje. Bio si mi otac, oslonac, drug, brat, stric i ujak. Sve ono što mi je život uskratio, ti si mi nadomjestio svojom ljubavlju i prisustvom.
Iako sam još mlad, uvijek si me usmjeravao, učio i pripremao za život. Kao da si negdje duboko osjećao da ću jednog dana morati sam. Danas razumijem zašto si toliko insistirao da budem svoj, da držim datu riječ i da kroz život idem uspravno.
Kažu da sam isti ti. To me čini ponosnim i daje mi snagu da dostignem i budem čovjek kakav si bio ti.
A kad mi bude teško, zamišljaću tvoj osmijeh i čuću ono tvoje: „Bravo, sine.“
Nijesi mi bio samo otac. Bio si moj cijeli svijet.
Dok god ja živim, živjećeš i ti kroz mene.
Volim te, tata.

Tvoj BOJAN

BRANKO DURUTOVIĆ

Danas se navršava 40 dana otkako je prestalo da kuca tvoje srce, tata, ali ljubav koju si nam ostavio ne prestaje nikada.
Teško je prihvatiti da te više ne mogu zagrliti, čuti tvoj glas i vidjeti tvoj osmijeh.
Ostala je praznina koju ništa ne može ispuniti, ali i bezbroj uspomena koje ću čuvati dok god živim.
Bio si moj oslonac, moja sigurnost i jedan od najvažnijih ljudi u mom životu.
Kao tvoja ćerka, nosiću te u srcu svakoga dana, u svakoj suzi, svakom osmijehu i svakom trenutku kada mi budeš nedostajao.Nisi više pored mene, ali ćeš zauvijek biti u meni.
Tata, voljeću te dok god postojim.
Počivaj u miru, a ja ću te čuvati od zaborava.
Bogdana i Teodora ti šalju jedno veliko srce i najnježniji poljubac.
Zauvjek ćeš biti u njihovim srcima.

Tvoja ćerka BOBANA, zet BORIS, unuke BOGDANA i TEODORA

BRANKO DURUTOVIĆ

Osmijehu moj,
tek sada vidim koliko je nebo zapravo lijepo, otkako si ti tamo.
Pogledam gore i pomislim da si negdje iza tog plavetnila, na mjestu na kojem više nema bola.
Sve me podsjeća na tebe, kao da mi zivot šapuće da tvoje prisustvo nije nestalo, već samo promijenilo mjesto.
Moj Lav te je pronašao u ptičici. Kad god je ugleda, kaže: „To je moj đed.“ Žao mi je što je Dijana premala da te zapamti, ali pričaćemo joj o tebi, da zna koliko si bio poseban i koliko si je volio.
Danju nekako preguram, ali noću je najteže.
Kada sve oko mene utihne, tada najviše osjetim koliko mi nedostaješ i koliko boli.
Kažu da vrijeme liječi rane. Nijesam sigurna. Ja samo učim da živim sa prazninom. Znam da ćeš zauvijek biti dio mene. I niko nikada neće pričati o meni onako kako si ti znao, sa toliko ljubavi, ponosa i vjere u mene.
Tvoju ljubav i dobrotu zauvijek ćemo nositi u srcu.

Ćerka BOJANA, zet DEJAN i unučad LAV i DIJANA