Tri godine su od kako nije sa nama naš
LUKA
Prođe vječnost, ali nisi nas naučio koliko bola može da stane u jednu vječnost. Koliko suza, koliko drhtećih uzdaha, koliko tišine moramo proći da te barem na tren ponovo zagrlimo?
Govorio si: "I ovo će proći." A prošlo nije. I nikada neće. Čeljusti ljudske zlobe i pohlepe iščupali su te iz naših života, ostavljajući nam ranu koja i danas krvari, svakim novim danom, svakim novim sjećanjem.
Tvoj odlazak bio je kao udar groma, bez upozorenja, bez spasa. Ostali smo prazni, sa srcima koja ne kucaju istim ritmom. Svaki tren našeg postojanja ispunjen je tvojim odsustvom, ali si i dalje tu. Jer tvoja ljubav, tvoja snaga, tvoj duh i dalje žive među nama, poput vječne vatre koja nas grije u ovoj hladnoj stvarnosti.
Voljeni naš, dok god u nama ima daha, i ti dišeš. Dok god naši pogledi stižu do svjetla, i ti gledaš. S nama si, u svakoj suzi, u svakom uzdahu, u svakom radovanju koje dijelimo. Tvoj duh se ogleda u svima nama, i živjeće dok god traje ovaj svijet.
Vječan si!
Tvoji:
SANDRA, JANKO, DARKO, MILICA i sestra LIDIJA sa porodicom