Navršava se godina tužnih i teških dana otkako nije s nama naša voljena

DANICA Zorana RATKNIĆ

Godina otkako te nema… godina praznine i prevelike tuge za tobom.
Znamo da nas gledaš svakoga dana i da nas bodriš sa nekog boljeg mjesta.
Biće sve onako kako smo se dogovorili, lave moj.
Bila si i ostala najjača i najbolja osoba koju smo poznavali.
Dok živimo mi – živjećeš i ti.
Da makar možemo još jednom da te zagrlimo i da te nikada više ne pustimo, jer život bez tebe nije isti.

Zauvijek tvoji,
sin RAJKO i suprug ZORAN

Draga majko

DANICA RATKNIĆ

rođena Drešić

Prošla je godina otkako je tišina prvi put izgovorila tvoje ime umjesto mene.
Više ne pitam zašto, jer odgovora nema.
Samo ćutim noseći te u sebi, kao moju želju, svjetlost i najveću ranu.
Još toliko toga sam ti htjela reći, još toliko toga si trebala vidjeti i još stotinu proljeća si trebala živjeti, bas ti.
Satkana od dobrote i sve veličine koju jedan čovjek može nositi.
Vrijeme ne liječi, nosi težinu, nosi bol kada shvatim da je po koji zagrljaj ostavljen za sjutra, a to sjutra nije došlo.
Sada si tamo gdje bol ne postoji i to je utjeha koju imam za života.
Da si dobro i da mi te nebo čuva, moju Danicu.

Zauvijek tvoji,
ćerka JELENA, zet TODOR i unuke MILA i ANA

Draga majko

DANICA RATKNIĆ

rođena Drešić

Danas ti šaljem već izgovorene riječi, ali ovoga puta negdje daleko, negdje gdje si mi dobro. Bila si mlada, ali velika, mnogo veća od vremena koje ti je bilo dato.
Pružala si sebe cijelu, a ostajala skromna, kao da je ljubav nešto što se podrazumijeva. Nego ni sama nisi znala kako si svakim činom tiho ispisala svoju veličinu. U tvom srcu sam našla snagu, u rukama dom koji grli najjače.

Danas, 40 dana kasnije, živim po tvom primjeru, zahvalna što si bila moj početak i ostala vječni saputnik.
Boliš i nedostaješ za sve što dolazi.

Zauvijek tvoji, TODOR i JELENA, sa tvojim unukama, kojima ćeš biti priča za laku noć, baka koja se voli i kada je više nema