TAJO

Evo godina prođe od kako mi nema taja ...Kad ostaneš bez taja, ne boli smrt, već boli sve ono što ide posle. Boli praznina koja nikada neće biti popunjena. Boli nemogućnost da još nešto uradimo za tebe, da nazdravimo životu, sreći ... Bole riječi koje nismo rekli, a mogli smo. Bole suze. Bole uspomene. Bole ćutanja... Boli kada postavimo pitanje da li smo uradili sve što možemo da te spasimo? Ili, da li je moglo drugačije? Boli kako si mi majku ostavio, brata... Boli Badnji dan da pijemo kroz Verige vodu i vino ... Božić posebno ... Vaskrs, Sveti Nikola slava naša ... Boli pomisao kako sada da ti slavim rođendan, a tako je Bog htio da trebam ... I hvala mu! Unuka će slaviti i za tebe i nju ... Ti bi volio ... A kad mi ode tajo, ode i dio mene zajedno sa tobom. Jedan dio mene, možda najljepši. Odlazi ono nešto što smo imali samo mi. Ono đe ćerku zoveš "sine" . Odlazi sa tobom i jedan dio našeg života koji smo proživjeli i koji se upravo tvojim odlaskom završio i pretvorio u sjećanje... Koje iznova i iznova oživljavam, čujem, osjećam ... I na kraju, kad si otišao tajo, ne boli smrt, već boli sve ono što ide posle. A posle, nažalost, ne ide ništa. I upravo to ništa najviše boli! Ništa - na status koji izbacim ... A svaki je imao skrivenu pošalicu i interakciju sa tobom koju drugi nisu kapirali ... I očekivani odgovor na isti ... Uglavnom sa puno humora ... Ništa-na moj ples i pjesmu, a najviše si to volio ... Ništa na moj rođendan ... Ništa ... E to NISTA neće prestati da boli ... Nedostajes mi tajo ... Da voliš ovo dijete u meni i da ti budeš na taj naćin mlad ... I bio si ..duhom ...i kad nekad podjetinjim to je za tebe TAJO! Tako ćeš duže da mi živiš ...

MARIJA IVANOVIĆ