DRAGAN LUČIĆ
Nedostaješ, vrijeme nikako da učini svoje, kao što su mi svi rekli da hoće, ne znajući za našu povezanost, za ono što je bilo i ostalo samo naše. Sve tvoje prepoznajem u sebi, te osobine me samo još više podsjete da nijesi tu. Nijesi tu fizički, ali jesi dušom više nego ikad prije. Ono što si bio i što sam ja zbog tebe nosim ponosno poput ordenja. Gledam u oči bolu, ali se ne dam. Idem dalje kao što si me ti naučio, borim se, ali tuga sve otežava. Kao vojnik bez štita, ogoljen. U amanet si mi ostavio hrabrost i čast, da ne znam za strah i da čvrsto stojim nogama na zemlji, da pokažem zube i pružim ruku kome je potrebno, ne dam na svoje, da idem srcem tamo gdje niko išao ne bi, jer takav si bio ti. Probijao si sve zidove i gradio sopstvene kule od ponosa, borbe i časti. Rano moja. Tugo moja najveća i ljubavi jedina. Moja posebna bijela ružo. Mirno spavaj pod tvojom Trebjesom i ne brini, tvoja kćerka je borac koji nikada neće odustati jer zna ko joj aplaudira sa neba. Volim te.
Tvoja NAĐA
