DRAGAN - LUJO LUČIĆ
Prošle su dvije godine od kada nisi sa nama. Dvije godine tuge, dvije godine tišine. Dvije najpraznije i najtužnije godine naših života. Tišina koja govori da te nema odzvanja, svakim danom, svakim trenutkom, tvoji koraci i dalje odjekuju Trebjesom. Kao da šetaš stazama koje si volio, kao da si tu, tih i blag. Staze kojima si hodao i danas pamte tvoje prisustvo. Svaki kamen, svaka sijenka i svako drvo Trebjese kao da nosi dio tebe, borovi šapuću tvoje ime kad vjetar naiđe. Priroda te pamti, mi te ne zaboravljamo. Iako nema više tvog glasa, pogleda i zagrljaja, tvoji ljubav i duh i dalje žive u našim srcima. Bio si naš oslonac, toplina doma i stub naše porodice, sve ono što si bio i dalje nas drži zajedno. Ostalo je onako kako smo se dogovorili. Još pamtimo tvoje riječi :,,Složna porodica nove dvore gradi, a nesložna stare razgrađuje.'' Vodimo se njima. Čuvamo tvoju vjeru u nas – i jedni u druge. Tvoja dobrota, snaga i plemenitost su ostavili trag koji vrijeme ne može izbrisati. Ništa više nije isto od kada si otišao – dom je tiši, srce je teže, duša puna tuge, ali ljubav prema tebi ne blijedi. Ona živi u svakom našem uzdahu i sjećanju. Živjećeš u našim pričama i srcima dok god smo živi, zauvijek sa nama iako nisi pored nas. Počivaj u miru, znaj da si vječno voljen i nikad zaboravljen.
TVOJA PORODICA