GOJKO Perov MARKOVIĆ

Gojko! Gojkooo! Čuješ li Gojko? Zvao sam te ja i Tata. Znaš li kad? Kad sam bio ljut. Ali na sebe. Juče sam bio ljut, Tata! Pitao sam te, boli li te glava, rekao si NE, pitao bole li te grudi, rekao si NE, pitao sam te i bole li te ruke, a stomak, a noge, rekao si NE. I ništa te ne boli, kažeš? Slagao si me Tata. Znao sam to. Zadnju godinu i po dana, ništa te ne boli? A gubio si na tjelesnoj težini. Manifestovao aktivni negativizam - davao otpor, odbijao hranu, slabo jeo, pio još slabije. Nakon ustajanja, bio si nestabilan u nogama, imao kočenje u rukama, hodao jedino uz asistenciju. Slabo si govorio, ukućane nisi prepoznavao, kontakt nisi uspostavljao... Bio si svjestan. Znao si sve i razumio si sve. Juče sam bio ljut, Tata! Zaboravio sam Tata da te pitam - Boli li te srce? Kažu da srce ne boli. Lažu! Istina je da srce ipak može da boli. I ne samo to, već je taj bol jak, jedan od najgorih koje čovjek može da doživi. Boljelo te srce, Tata. I izdalo te srce, Tata. Gojko! Slagao si i mene i Ružicu. Rekao si: "Živjeću još 20 godina". Rekao si "Umrijeću poslije Ružice". Juče sam bio ljut, Tata! Razljutio sam se. Danas sam srećan! Tu si ti, Gojko. Ovdje je tvoja žena, ja, tvoja kćerka, zet, unučad... sa tobom je u mislima u Austriji i sin Peđa... Ovdje ti je brat, sestre, sestrići, sestrične, snaha, zetovi... Ovdje su ti i rođaci. Ovdje su ti i seljani... Ovdje su svi oni, jer te vole i poštuju. A što ćemo mi svi ovdje Gojko? Da te ispratimo Gojko! Da te ispratimo kod oca, majke, sestre, kod brata Raca, snahe Beke... Da te ispratimo Gojko! Da te više ništa ne boli Gojo.

Sin ŽELJKO