MOMČILO TOMANOVIĆ

dvije godine

IGOR TOMANOVIĆ

6 mjeseci

Dvije godine prođoše od kad si nas napuštio Momo, duge i preduge, teške i preteške...
Pored tebe, napušti nas i Igor naš.
Koliko te je ostao željan, pa je morao otići kod tebe, ali prerano! A sada kad vas nema sve nosi bol.
Sve ćuti, osim srca što vas doziva.
Pokušavamo da živimo, ali pola nas nedostaje. Učimo da živimo, i ako to nećemo nikada znati.
Neka vam naša bol i patnja ne remete vječni mir, a mi ćemo hodati ovim životom sjećajući se, držeći vas u svakoj suzi i osmjehu.
Dok dišemo i volimo-dok postojimo.

Vaši: MILODARKA, MARKO, JELENA, IVANA, MAJA i IRINA

Četrdeset dana bez tebe, a svakim danom sve više nedostaješ

IGORE TOMANOVIĆU

Moj Giša,
Od kada te nema, najviše boravim u sjećanjima.
Nedostaju tvoje šale i tvoj zarazni osmijeh kojim si veselio sve oko sebe. Sve si nas dotakao svojom dobrotom, ali nas nijesi mogao pripremiti na to kako dalje bez tebe.
Ne dam da te pokrije zaborav, ne dam da nestaneš u tišini vremena, jer ono što si bio ne može da blijedi. Nosim te u sebi, u riječima koje govorim, u pogledu koji luta i koji te i dalje traži.

Ostaješ sa mnom u svakom koraku, i kada me niko ne pita ja ću i dalje pričati o tebi. Voli te tvoj Maca.

MARKO DRAŠKOVIĆ

40 dana od kad prvi put nije sa nama naš

IGOR TOMANOVIĆ

Ponosu naš,
iako te ne vidimo - ti si svuda oko nas.
Da ti je znati koliko nam fale tvoje vesele oči, blistav osmijeh i tvoja neopisiva ljepota.
Srca su nam ispunjena tugom i bolom, ali smo ponosni što si ti bio baš naš.
Prerano si zaklopio svoje oči koje su uvijek sijale jače od sunca. Bio si nam pokretač i jak oslonac.
Iako vrijeme prolazi nema utjehe, nema riječi koja može zamiriti naše rane za tobom.
Osim istine, da Bog uzima samo najbolje.
Nama je ostalo da se kroz rijeku tuge borimo i vjerujemo da si ti sada na boljem mjestu.
Tamo gdje nema tuge i stradanja, među anđelima sa svojim ocem rame uz rame.

Tvoji: MILODARKA, MARKO, JELENA, IVANA i MAJA

Sjećanje na mog voljenog

IGORA

Prošlo je četrdeset dana od kako si otišao zauvijek... Četrdeset dana od kada je svijet za mene postao tiši, prazniji, hladniji. Nedostaješ mi, ne onako kako nedostaje običan čovjek, već onako kako fali zrak kad te guši, kako fali glas kad imaš šta da kažeš, kako fali smisao kad ode ono što ti ga je davalo. Još te čujem kako odzvanjaš u daljini, u svakom prolazu vjetra, u svakoj krivini neba koju oči ne mogu da prate. Naki, volio si motor i brzinu kao da ti je krv u gumama tekla, bio ti je srce, a cesta duša meka. Nosim te kroz suze, kroz planove što nisu stigli, Viktor i Andrea… imena što su nam se u srcu urezala, koja smo šaptali pred san. Taj put, ta krivina nas nije pitala da li još sanjamo. Bio si moje uvijek, moj smijeh, moj plan, moj kraj i sve ono što nikada neće doći. U meni ćeš trajati do poslednjeg daha. Kad dođem gore samo me čekaj, ti na svom motoru, a ja s rukom na srcu, jer ono nikad nije prestalo da te zove.

Volim te zauvijek, Naki.

Tvoja ANĐELA

Četrdeset dana je od smrti našeg dragog

IGORA TOMANOVIĆA

Rano moja iz maldosti, tugo vječna srca moga.
Mlađi brate čežnjo moja otišao si bez pozdrava.
Dogovor ovo nije moj i tvoj nikad bio
zajedno smo planirali al život nas razdvojio.
Tebe gore među zvijezde da uljepšaš njihov put,
a mene ostavi ovdje da ti vječno budem ljut.
Obećaj mi moja sliko, sresćemo se nekad
gore da nastavimo đe smo stali naše lude razgovore.
,,Vidiš li rane moje, dok pričam sa tvojim likom.
Vidiš li suze moje, dok plačem nad tvojom slikom?

Vidiš li moje snove dok te sanjam?
Vidiš li kako me ubijaju tvoja ćutanja?
Čuješ li krik mog bola, dok jeca brat tvoj?

Čuješ li me brate mili moj, jer sa tobom je otišo i život moj?“

Počivaj u miru Gile brate, vječna rano moja.

Od brata NIKOLE ĐURĐIĆA