Sjećanje na mog voljenog

IGORA
Prošlo je četrdeset dana od kako si otišao zauvijek... Četrdeset dana od kada je svijet za mene postao tiši, prazniji, hladniji.
Nedostaješ mi, ne onako kako nedostaje običan čovjek, već onako kako fali zrak kad te guši, kako fali glas kad imaš šta da kažeš, kako fali smisao kad ode ono što ti ga je davalo. Još te čujem kako odzvanjaš u daljini, u svakom prolazu vjetra, u svakoj krivini neba koju oči ne mogu da prate. Naki, volio si motor i brzinu kao da ti je krv u gumama tekla, bio ti je srce, a cesta duša meka. Nosim te kroz suze, kroz planove što nisu stigli, Viktor i Andrea… imena što su nam se u srcu urezala, koja smo šaptali pred san. Taj put, ta krivina nas nije pitala da li još sanjamo. Bio si moje uvijek, moj smijeh, moj plan, moj kraj i sve ono što nikada neće doći. U meni ćeš trajati do poslednjeg daha. Kad dođem gore samo me čekaj, ti na svom motoru, a ja s rukom na srcu, jer ono nikad nije prestalo da te zove.
Volim te zauvijek, Naki.
Tvoja ANĐELA