
IVAN JOKIĆ
1990 - 2024.
Sine moj, srećo moja izgubljena, bio si mi i sin i ćerka zato me danas mnogo boli. Sanjam tebe, sine često i moga Miloša, ujutru srećna, čula vaš glas, vaš lijepi osmijeh. Mnogo nam je teško svima. Ostaviste moga Nikolu. Braća ga prizivaju i sestra Branka, pružaju ljubav, toplinu, ali od Boga ostalo nema njemu njegovog Idža. Bili prava braća, voljeli se, slagali, radili, stvorili ono što su, i ti ga sine ostavi.
Ali tako je bilo suđeno, to je život. Nijesi se sine pitao, viša sila tako odlučila.
Dvije godine bez tebe i tate, velika tuga u našu kuću, prošlo kao dva dana. Sve si sine prevario i tvoga ujaka. Rekao bi Žeki samo da znaš nijesi sam, imaš nas. Tuguje ujak za njegovim Ivanom. Ostalo je da tugujemo za vama, da se ponosimo sa vama. Vaše dobre duše, da smo srećni što smo vas takve imali. Oću, kažem sebi - ostala mi puna kuća. Moj Nikola i moja Jovana i moj brat Željko.
Počivajte u miru u Carstvu Nebeskom.





