Voljenom tati i djedu

IVAN - VANJA JOVANOVIĆ

„Duša mu je čista i pravedna,
ka' u zore jutarnje svitanje.”
P.P. Njegoš

Zemaljski krugovi se zatvaraju, ali svetlost blagorodne duše nastavlja da vri u večnom sjaju.
Tvoj odlazak je bio samo prelazak u tihu sferu besmrtnosti, odakle tvoj duh i dalje stražari nad našim životima.
Dokle god tvoja reč odzvanja u nama, ti živiš – neprolazan, dostojanstven i večan.

TVOJI NAJMILIJI

Voljenom tati i djedu

IVAN - VANJA JOVANOVIĆ

Svet je ovaj tiraninu tiranin, a kamoli duši blagorodnoj.
Tvoj zemaljski krug se zatvorio, ali tvoj duh je ostao izvan domašaja vremena i zaborava.
Ne brojimo dane ni zime bez tebe, jer ti nisi u prošlosti – ti si koren iz kojeg niče sve naše sutra.
Ponosni na tvoju plemenitost i večni u sećanju koje smrt ne može da dotakne.

Tvoja ćerka sa unucima

Voljenom tati i djedu

IVAN - VANJA JOVANOVIĆ

prošle su dvije godine

„Blago tome ko dovijek živi, imao se rašta i roditi: vječna zublja vječne pomrčine nit' dogori, niti svjetlost gubi.”
P. P. Njegoš

Tvoj život bio je svetlost koja se ne gasi, a tvoj odlazak samo prelazak u večnu iskru.
Smrt je nemoćna pred duhom koji je znao da traje, da voli i da ostavi neizbrisiv trag u našim bićima.
Dokle god tvoja reč odzvanja u nama, ti živiš, neprolazan i večan.

Tvoji najmiliji,
tvoja DARA sa porodicom

Voljenom tati i djedu

IVAN - VANJA JOVANOVIĆ

27.09.1955. - 06.09.2024.

„Dok žive ljudi i dok oči vide,
živeće i ovo, i tebi život dati.”
Šekspir (Sonet 18)

Zemaljsko vrijeme mjeri prolaznost, ali ljubav ne poznaje kalendar.
Tvoj odlazak nije utihnuo pjesmu, niti je izbrisao riječ koju si ostavio.
Postoji svjetlost koja se ne gasi i prisustvo koje se ne briše fizičkim odsustvom.
Onaj ko je ugradio sebe u našu dušu, zauvijek ostaje nepobediv pred zaboravom i smrću.

Tvoja ćerka sa unucima

Dragom tati,

IVANU (Vanji) JOVANOVIĆ

Iako vrijeme leti, moje bez tebe ne odmiče tako brzo.
Bio si moj najveći oslonac i moja podrška u svemu.
Zahvaljujući tebi sam odrasla uz vjerovanje da sve možemo samo ako dovoljno želimo, i to ja sada prenosim na tvoje unuke.
Vječiti boem, vječiti borac, srca velikog za sve ljude koje je poznavao.
I dalje se nadamo da je greška a znamo da nije, i dalje ću čekati tvoj poziv za svoj rođendan, tacno u minuti kada ste me dobili, jer to nam je tradicija bila, a one dobre ne mijenjamo, tata.

Nikada ti neću reći zbogom, pogled ti je nebo plav, još me voli stari lav, tvoja ćerka DARA

Danas se navršava godinu dana, od smrti našeg voljenog oca, djeda, tasta, brata, ujaka

IVANA-VANJE JOVANOVIĆA

Naše žizni proljeće je kratko, znojno ljeto za njime sljeduje, smutna jesen i ledena zima; dan za danom vjenčaje se tokom, svaki našom ponaosob mukom: nema dana koji mi želimo, nit’ blaženstva za kojim čeznemo.
Ko će vjetar ludi zauzdati? ko l’ pučini zabranit kipjeti? ko l’ granicu želji naznačiti? U čojka je jedan hram vozdvignut, zla obitelj tuge i žalosti; svaki smrtni na zemlji rođeni ovom mračnom obitelju vlada pod koje se svodom otrovnijem mučenija vremena gnjijezde.
Ovo grko nasljedije ljudsko čovjek čojku, čovjek sebi dava, najsretnji ga iz ništa stvaraju radi smrtne tužne armonije.

TVOJA PORODICA