Prije godinu dana prestalo je da kuca veliko srce i utihnuo je neumorivi duh. Otac i deda

VANJA-IVAN JOVANOVIĆ

Ponavljam sebi - nema tate! Nervozno cupkam u mjestu nogom.
Vrijeme ne liječi - nikad da shvate!
U ćošku sobe razgovaram s Bogom. Ponavljam i Njemu - tate nema!
I sve mi prazno, sve mi sivo….
To plavo oko snom mrtvim snijeva,
A sve bih dala da je živo….

Tvoja ćerka DARA sa porodicom

Voljenom tati i djedu

IVANU-VANJI JOVANOVIĆU

Dragi tata, ti si bio naša snaga, oslonac i najljepša muzika.
Moja je dužnost ići tvojim stopama, hrabro, ponosito, sa ljubavlju u srcu.
Hvala ti što si me naučio da budem borac i da nikada ne odustajem od svojih snova.
Jednom si mi rekao da je tvoje srce uvijek uz nas i da to nikada ne zaboravimo. I evo ga, tu je. Kuca. Ne damo ga nikome, nikada.
Volimo te

Tvoji DARA i NEMANJA

IVAN (Vanja) JOVANOVIĆ

Sjećaš li se, tate ne umiru? Oni uvijek ostaju kraj kćeri! Čini mi se dušu mi razdiru uspomene, neljudi i zvjeri.
Sjećaš li se kad si obećao - kraja nema jer sve je početak? Riječ si mi, oče, tada dao, subota je tek kad prođe petak.
Nema više iskrenoga smiješka što će skriti hiljade problema, sve se nadam, ali nije greška - tate ne umiru, ali moga nema.

Tvoja DARA