Navršava se 40 dana od kada nas je napustio moj voljeni otac
LJUBOMIR - LJUBO PEROVIĆ
Moj Ljubašu,
teško mi je bez tebe. Mnogo teško. Sve teže.
Po više puta se svakoga dana, na djelić sekunde, zaboravim i krenem kod tebe, u tvoju sobu, da ti kažem nešto novo, da o nečemu zanimljivom prodiskutujemo, da nešto promozgamo.
Gdje god da sam na trenutak požurim.
Seknem, krenem a onda stanem.
Presiječe me poput noža bolna istina da ti nijesi tu, da tebe više nema.
U tvojoj sobi je sada još nešto.
U tvojoj sobi je i tvoja slika.
Tačno je iznad tvog kreveta.
Bude mi malo lakše kada pogledam u nju.
Zastanem, zagledam se u tvoju sliku, u Tebe.
I kao da te na trenutak oživim. Kao da si tu, pored mene.
I pogledom te poljubim prije nego što iz tvoje sobe izađem.
Moj skromni, dobri, pošteni i plemeniti Ljubašu, svega se sjećam što si mi govorio i podrudiću se, ako Bog da, da kao i do sada, ispoštujem i ispunim svaki tvoj savjet, svaki tvoj nalog, svaku tvoju sugestiju i želju meni izrečenu.
Dragi Tata,
živjećeš u meni. Svakoga dana, svakoga sata, svake minute, ... Zauvijek!
Tvoj ZVONKO