Prošle su dvije godine

LUKA ROVČANIN
Srećo naša,
i kad pomislimo da je tuga najveća, postaje jos veća. U čemu to vrijeme pomaže, i dalje se pitamo.
Kako da pravdu ikada razumijemo, kada si ti otišao? Kako da nam se pogled opet razbistri, kada dani samo prolaze a tebe nema niti u jednom?
I kad nas zrak sunca probudi a dječija sreća okruži, srce se životu poraduje samo onaj tren dok se opet ne sjeti da te nema. A nema ni odgovora.
Ljepoto naša, svemir bi zasijao kada bi se ti nasmijao. Možda te je zato tako brzo uzeo.
Tvoji: TATA, MAMA, ALEKSANDRA, ISIDORA, IGOR, MATEJ i IRINA.







