Snago naša

MANOJLO - MAJO Nikolin BANIĆEVIĆ
Prođe pola godine bez tebe…
Noći nam donose snove u kojima si veseo, nasmijan i uz nas, a onda odlazi san i dolazi java em gorka, em teška.
Svaki novi dan ustajemo i padamo. U svim tim borbama sa tugom i bolom, vidimo tvoj lik, jer ti si ustajao i kada je bilo najteže. Ne postoje riječi da opišemo osjećaje svoje, hvali nam previše prisustvo tvoje. Uspomene bole kao dječije suze, zašto nam sudbina tebe uze! Svi nam kažu tu si, sa neba nas pažiš i gledaš, a mi bi smo da si tu da nas zagliš kad nam trebaš!
Tata, ti i mama ste trebali ostariti zajedno, a nijeste, to boli. Boli nas i to što smo morali odrasti preko noći, odkad te nema tata, naše djetinjstvo je otišlo s tobom. Koliko boli nosimo u sebi, toliko smo ponosni što smo te imali i što smo tvoji!
Sijaj zvijezdo naša, najsjajnija u rajskim vrtovima, u našim srcima živiš vječno!
U nedelju 5. jula posjetićemo njegovu vječnu kuću i zaliti suzama.
Supruga VESNA, sin ĐORĐE, kćerke JOVANA I NIKOLINA sa porodicama













