Godina je dana od smrti mog najboljeg prijatelja

MARIJANA ORBOVIĆA

Moj Maki, kako je čudno u istoj rečenici staviti smrt i tvoje ime. Nekako ne idu zajedno, sa tvojim duhom, tvojom životnom snagom i energijom. I dalje je tvoje prisustvo snažno, tvoj uticaj kao da tek sad dobija pravi smisao i značenje, a vrijeme samo podvlači tvoje riječi i tvoju dobrotu. Veze sa najbližima ne prestaju odlaskom iz ove stvarnosti jer se nastavljaju u nekim drugim svijetovima, suptilnijim, manje vidljivim, ali dostupnim našoj svijesti, posebno tvojoj koja nema granica i kojoj su vrata percepcije svih stvarnosti odavno otvorena. Tako je naše druženje i dalje živo i ti nekako nalaziš načine da me podučiš, uputiš i posavjetuješ. Ne znam kako ti je tamo s onu stranu zavjese, ali znam da je nama ovamo bolno očigledna praznina i nedostatak tvoje mudrosti i neponovljive ličnosti. Znam da ćeš nastaviti da iz bezvremenosti svoga stanja pružaš svima bliskima potrebnu podršku u trenucima naših slabosti, ali ne mogu izbrisati nejasan utisak da mi nijesmo bili tu za tebe na pravi način kako si ti zasluživao. Možda ne bi tako rano otišao da smo bili zahvalniji i iskreniji u priznanju tvoje posebnosti i možda smo podlegli utisku da si ti neranjiv i besmrtan.

IVICA KOPRIVICA