Posljednji pozdrav najboljem prijatelju
MARJANU ORBOVIĆU
Moj Maki, kako iznenada ode... bez pozdrava i bez smisla... kažu da te je srce izdalo... mislio sam da si veći od života, da je srce samo igračka u tvojim rukama, da su tvoja mudrost i snaga iznad svega. Kako se oprostiti od takvog prijatelja? Ti si mi bio saputnik i brat po duhu, moj učitelj... najmudriji i najbolji... znam da si bio poseban, da nijesi imao granica i da si mogao da razumiješ sve ama baš sve... nadam se da si našao svoju rasu, svoj rod, mjesto gdje stvarno pripadaš... u ovoj stvarnosti te nijesu vidjeli... šta znaju slijepi ljudi... bio si im izvan dometa... beskrajan... nedokučiv... hvala ti za predivno prijateljstvo... za svu mudrost kojom si me spašavao od gluposti i nezrelosti naivnog saputnika... nema više takvih... niti ih je bilo... jedinstveni druže i prijatelju... nebo je jedina mjera kojom mogu iskazati svoje divljenje i zaprepašćujuće osjećanje zahvalnosti... moj dobrotvore... do viđenja u nekoj drugačijoj stvarnosti da nastavimo naše razgovore... zbogom, moj Maki!!!
IVICA KOPRIVICA