Zima evo opet, teška i strašna, živote moj

MARKO

Pomislih kako te je odvela sa sobom, pa se u jadu golemom ponadah da će te možda vratiti? Da ćeš nastaviti platno koje si spremio za sjutri dan, da slikaš sa tvojom Sofijom i Moni? Na tom mjestu sad nijema stojim ni korak naprijed, ni korak nazad, tugo moja... A proljeće bi zeleno, i ljeto crveno, minu i narandžasta jesen. Prosto ti bilo što si sve sa sobom odnio jer su to tvoje boje a majka ti šalje i sunce i svitanje neka ti sjaje tamo đe si sada. Hvala ti za preveliku ljubav kojom si me obasipao, za pažnju i brigu, za utjehu kad je trebala, ponosu majke svoje, prvijenče moj... U tebi je živjela bezazlenost dječija, njome si zračio, po njoj će te majka pamtiti, ovo života. Imao si samo lijepu i srdačnu riječ i za svakoga drugoga i koga prvi put vidiš, želju da pomogneš u nevolji i osmjeh da uputiš ohrabrenja, da nasmiješ, da razveseliš. Što mi te nema? Što ostavi "majčicu" jedinu tvoju, sine? No ti sad dobro znaš srećo moja, da je majka budna kao što si i naučio. Uvijek budna. Čuvam ti sve što je bio smisao tvog života. Sve sitnice i sve drugo, ne dam kiši i vjetru, ni mrazu da ti ičem naškodi. I sve jednako stoji, onako kako si ostavio i biće tako dok mene bude.
Očinji moj vide, gorska vilo moja, kuku meni za tobom, zadovijek!

MAJKA